Nema kamenja ni skela ni maltera ni klina
Ni majstora više nema
Tvoje gradove nema više ko obnoviti
Na dnu pogleda trunu
Učeni parkovi i šute govornici
Nijemi su trgovi
Krilata jezera tonu u nebesku močvaru
Drveće zakopava svoje krošnje u zemlju
Ulice uzalud istežu vratove
Jer niko više ne dolazi
Sve traje u propadanju
Samo se bolest još dobro drži u bolnicama
I mir u zatvorima
Ista bajata priča svakoga dana
Riba podove ugašenih kancelarija
S krovova padaju nekadašnje vijesti kao ledenice
I tope se glasovi ptica
Kljunovima zakačenih za oblake
Novi red ne zna za milost
Zabranjeno je kretanje u svim pravcima
Zabranjene su riječi i svaka druga vrsta govora
Građanstvo se u oko i uho pretvorilo
Niko nogu ne pomjera
Niko se u snu ne okreće
Samo podrugljivi trotoari bježe u svim pravcima
Neodgovorni preko svake mjere
Ostarjela božanstva leže pod mostovima
Tijela im obuzima uporna trava noći
U živo blato mraka tonu kuće i ljudi
I školjka sjećanja u mrtvi se san zaključava
Na cijeloj pučini noći još samo ti
Kraj prozora stojiš i gledaš
Ti koji nikoga ne očekuješ
I ničemu se više ne čudiš
Jusuf Trbić