Piše: Saud Grabčanović
Zaimovići-bijeljinski
Zaimovići su bili dosta raširena begovska familija u sjevero-istočnoj Bosni. Prema porodičnom predanju, Zaimovići su se ranije prezivali Altomanovići i oni potiču od srpskog srednjovjekovnog plemića Cvetka Altomanovića, rođenog brata užičkog kneza Nikole Altomanovića. Osim ovog maglovitog predanja nema drugih izvora koji bi ukazivali na neko drugačije porijeklo begovske porodice Zaimović. (Početkom 20. stoljeća Šemsi-beg Zaimović kazivao je Živku Crnogorčeviću “da imade i dan-danas povelju Altomanovića”. Memoari Živka Crnogorčevića, str. 15. H. Kreševljaković: Izabrana djela, II, str. 491; Ismail Hadžiahmetović:Murad-beg Zaimović – legenda i istina, Tuzla 1997, str. 13-14. Potomci s kojima je autor razgovarao još uvijek su uvjereni u ispravnost ove pretpostavke). Kako to neki istoričari pretpostavljaju, Zaimovići imaju zajedničko porijeklo sa Tuzlićima i Muratbegovićima. Međutim ova pretpostavka nije pouzdano potvrđena. Thalloczy spominje u svom radu Zaimoviće pod imenom Zovičani, izvodeći to prezime od mjesta Zovik kod Brčkog u kojem je ova porodica imala svoj odžak sa kulom i iz kojeg potiče. On navodi da je Šemsi-beg Zaimović početkom 20. stoljeća imao 40 kmetskih selišta. Kulu su imali u Zoviku, nedaleko od Brčkog, odakle su se početkom 19. vijeka neki članovi ove porodice doselili u Tuzlu, Bijeljinu i neka druga mjesta. Rodonačelnik tuzlanskih Zaimovića bio je Husein-beg, kasnije prozvan Tosun-beg, sin Salihbegov, pristalica Husein-bega Gradaščevića u vrijeme Pokreta za autonomiju Bosne 1831./32.godine. Sredinom 19. stoljeća isticao se u borbama protiv Omer-paše Latasa. Nakon šestogodišnjeg progonstva vratio se u Tuzlu i umro u dubokoj starosti 1894. godine. Godine 1891. h. Husein-beg Zaimović obnovio je Sagrdžijan ili Bijelu džamiju u Tuzli. Početkom 19. vijeka se iz Tuzle u Bijeljinu doselio Avdi-beg Zaimović, koji je bio rodonačelnik bijeljinskih Zaimovića. On je naslijedio velike begluke i brojna kmetovska selišta u selu Vršanima kod Bijeljine, koje je porodica Zaimović dobila ženidbenim vezama od porodice Salihbegović. (M.Grabčanović. Bijeljina i Bijeljinci, str.158.). Salih-beg, Osman-begov sin, posjedovao je 782,51 dunuma begluka u Brezovom Polju, njegov brat, Mehmed-beg, nije imao begluka nego samo četiri kmetska selišta u Donjem Zoviku. Zaim-beg, Avdi-begov sin, raspolagao je sa 375,959 dunuma begluka u Kozjaku, a imao je i osam selišta u selu Vršanima površine 727,44 dunum. Zaim-beg Zaimović iz Bijeljine suvlasnik je ovog begluka sa Mustaj-begom, sinom Hasan-bega Zaimovića iz Bijeljine, te Osman-begom i Azeminom, udatom za Mehmed-bega Fidahića, djecom hadži Ali-bega Zaimovića iz Bijeljine. Ovaj ogranak porodice Zaimović je u selu Kozjaku posjedovao i 35 kmetskih selišta, dok je sam hadži Ali-beg, čija su djeca Osman-beg i Azemina udata za Mehmed-bega Fidahića, posjedovao 21 kmetovsko selište: u Golom Brdu pet, Velikoj Obarskoj 12 i Ugljeviku četiri, ukupne površine 1.263,76 dunuma. Ešrefa i Džemila, kćerke Osman-bega Zaimovića, imale su 1.656,949 dunuma u mjestima Visori i Dragunja (kotar Tuzla). U istim mjestima one su imale i 35 kmetskih selišta (18 u Dragunji i 17 u Visori) ukupne površine 4.004,43 dunuma te 48 selišta u Velikoj Obarskoj (vjerovatno naslijeđena od majke Zumrete-hanume Salihbegović) ukupne površine 4.751,421 dunuma, kao i tri kmetska selišta u Drijenči ( ABiH, AGD, 11093/24). Šest domaćinstava porodice Zaimović raspolagalo je znatnim kompleksima begluka. Njihova kmetska selišta bila su veoma brojna i također su se prostirala na prostoru sjeveroistočne Bosne, najznačajnijim dijelom u kotarevima Brčko i Bijeljina. Najveći broj tih selišta nalazio se na prostoru kotara Brčko. Najbolje nam je poznata struktura selišta begova Zaimovića u kotaru Bijeljina. U ovom kotaru najprostranija kmetska selišta bila su u Velikoj Obarskoj, koja su u posjed porodice Zaimović došla sa udajom Zumret-hanume Salihbegović za Osman-bega Zaimovića. Tako se 1918. godine kao vlasnici 48 selišta u ovom mjestu pojavljuju Osman-begove kćerke Ešref-hanuma, udata Gradaščević, i Džemila-hanuma, udata Preljubović, dok se kao vlasnik 12 selišta pojavljuje hadži Ali-beg Zaimović iz Bijeljine. Zaimovići su imali značajna selišta u kotaru Bijeljina i na Babetinom Brdu (danas na prostoru općine Lopare), dok su u kotaru Brčko imali najznačajnija selišta u Mrtvicama, Kozjaku (danas također na prostoru općine Lopare) i u Vitanovićima.
Osim domaćinstava koja su posjedovala i begluke i selišta, bilo je i domaćinstava begova Zaimovića koja su posjedovala samo selišta:
- Arifa, kćerka Husein-bega Zaimovića, udata za Ahmed-bega Gradaščevića, preudata za Mahmud-bega Jahića, posjedovala je 33 selišta u Babetinom Brdu ukupne površine 3.228,644 dunuma te jedno selište u Koraju površine 48,33 dunuma.
- Hasan-beg, sin Miralem-bega Zaimovića iz Koraja, imao jejedno selište u Janjarima Srpskim.
- Hasiba-hanuma, Husein-begova kćerka, udata za Bećir-bega Gradaščevića, imala je jedno selište u Ledenicama Katoličkim.
- Derviš-beg, sin Mehmedali-bega (Derviš-beg je bio oženjen Atifa-hanumom Hadžiefendić, umro je u vojsci u Pešti 1916. godine, a naslijedila su ga njegova djeca: Muhamed, Razija, Ahmed, Mustafa, Nafija, Ibrahim, Davud i Osman, imao je 18 selišta u Dragunji ukupne površine 1.603,166 dunuma površine i dva selišta u mjestu Osoje ukupne površine 37,22 dunuma. te jedno selište u Husinu ukupne površine 189,05 dunuma.
- Naila, zvana Aiša, udata za Hilmi-bega Fidahića, i Rasema,zvana Fatima, udata za Ahmeta Redžepovića u Orašje, kćerkeDžafer-bega Zaimovića, imale su 32 selišta u Vitanovićima.
Iz ovog pregleda vidi se da je begovska porodica Zaimović 1918.godine raspolagalasa 8.589,318 dunuma begluka i 357 kmetskih selišta. Od ovog broja selišta samo za 166 je poznata površina (15.853,461 dunum). Ovi posjedi bili su ravnomjerno raspoređeni među pripadnicima te čuvene begovske porodice.