Piše: Saud Grabčanović
Žrtve fašističkog srbo-četničkog terora u Bijeljini
Tačan broj ubijenih Bošnjaka u srpskom „oslobođenju“ grada Bijeljine je do danas nepoznat. Nekoliko izvora pretpostavlja broj između nekoliko desetina i hiljadu. Prema ICTY: „Najmanje 48. civila je ubijeno u borbama u gradu u aprilu 1992. godine, od kojih su 45 bili nesrbi. Oko 3. aprila, lokalnim policajcima je naređeno da čuvaju mrtvačka kola koja su kupila tijela sa ulica i iz kuća grada. Ubistva su bila eliticidna i najviše ubijenih su bili istaknuti građani grada, Bošnjačka elita, a sve je rađeno sa ciljem brisanja kulturne istorije Bošnjaka.. Ubistva su uključivala bošnjačke političke lidere grada, biznismene i ostale prominentne Bošnjake, ali su također uključivala žene i djecu. Također je ubijen jedan broj Srba koji su pokušali zaustaviti masakr nad svojim komšijama.“
Prema relevantnim i vjerodostojnim podacima koje je prikupio gosp. Jusuf Trbić, novinar i poznati istraživač ovih događaja, u Bijeljini je u ta tri dana „rata“ bez stvarnog rata ubijeno 112 osoba, svih nacionalnosti, pretežno civila staraca, starica, invalida, žena, djece te mnogo muškaraca koji uopšte nisu služili u JNA, jer su bili nesposobni za vojsku…..Većinu žrtava ovog sumanutog fašističkog pokolja predstavljaju bijeljinski Bošnjaci, a tu ima par žrtava koji su Srbi po nacionalnosti, a tu ima i dosta žrtava pripadnika drugih nacija ( Albanci, Romi, Hrvati…).
Ja tvrdim da su ovi podaci g.Trbića potpuno tačni, s obzirom na to da sam većinu navedenih lično poznavao, a i sam sam dobro upoznat sa okolnostima smrti većine od njih. Ove podatke treba uzeti kao tačne i konačne bez ikakve rezerve. O ovim ubistvima u Bijeljini tih dana provedena je i međunarodna istraga. Istrage Haškog tribunala su kasnije pokazale da je žrtvama u Bijeljini pucano “u prsa, usta, sljepoočnicu, potiljak, nekima iz neposredne blizine” i da niko od njih nije nosio vojne uniforme. Prema historičaru prof. Ericu D. Weitzu sa Gradskog koledža u New Yorku, ubijanje Bošnjaka u Bijeljini je bio genocidni čin. Djela protiv civila u Bijeljini počinjenih od strane JNA i specijalnih SDG snaga bili su pokušaj zastrašivanja i odvraćanja bosanske vlade i šire javnosti od ostvarivanja nezavisnosti.
Novinar i snimatelj Ron Haviv, kojeg je pozvao Arkan da snimi fotografije njegovih „uspeha“, bio je svjedok tih ubistava . Jedna od njegovih slika prikazuje kako pripadnik Srpske dobrovoljačke garde udara ženu Redžepa Šabanovića koja leži na ulici u samrtnom ropcu. Nakon što je ova slika objavljena u svim međunarodnim medijima, izazvala je zgražanje svjetske javnosti te je napravila „medvjeđu“ uslugu Miloševićevom režimu. Arkan, koji je zbog ove slike pretrpio teške kritike i packe od Miloševića, javno je izdao nalog za izvršenje smrtne kazne za Haviva ako ga uhvate. U međuvremenu, srbijanski državni radio,”Radio Beograd” je izvijestio da je Bijeljina “oslobođena” od „muslimanskih ekstremista“ uz pomoć “pripadnika Srpske nacionalne garde Semberije i Majevice, u kooperaciji sa srbijanskim dobrovoljcima, Arkanovim ljudima i srpskim radikalima'”.
Istraga delegacije pretsjedništva BiH u Bijeljini i odgovor srpske strane
Srpske snage u gradu su nakon pokolja naredile brzo uklanjanje tijela ubijenih, pošto je posjetu Bijeljini najavila posebna komisija Predsjedništva BiH koju je u Bijeljinu poslao legalno izabrani pretsjednik Alija Izetbegović. Svi leševi ubijenih su uklonjeni sa ulica uoči dolaska delegacije 4. aprila 1992. godine. Jedan dio leševa je bio brzo pokopan, a jedan dio bačen u rijeku Drinu kod Međaša. Bošnjaci koji su sakupljali mrtve su nakon obavljenog posla takođe pobijeni da ne bi bili svjedoci. Kasnije nakon rata o ovome su svjedočili Srbi koji su prisilno mobilisani da odvoze leševe kamionima do Drine.
Delegaciju Predsjedništva BiH koja je stigla u grad sačinjavali su ratna zločinka Biljana Plavšić, srpska predstavnica u Predsjedništvu, ratni zločinac –izdajnik Fikret Abdić, bošnjački predstavnik u Predsjedništvu, ministar odbrane BiH Jerko Doko, te komandant 2. Vojnog okruga tzv. JNA, general Dobrašin Praščević. Poslao ih je lično Alija Izetbegović u cilju istrage zločina počinjenih u gradu Bijeljini. Isti dan, JNA je tobože ušla u Bijeljinu, ali je nasilje srpskih paravojski nastavljeno. 4. aprila komanda i sam Arkan su bili smješteni u sjedištu SDS-au Bijeljini u zgradi nekadašnjeg Urbanizma. Gradska narodna milicija, a sada srpska policija bila je uključena u hapšenje članova Stranke demokratske akcije (SDA). Policija je zajedno sa SDG – Arkanovcima ova hapšenja po gradu vršila nekoliko dana. Zajedno sa njima u ova hapšenja i odvođenja su bili uključeni pripadnici lokalne paravojne grupe Mirkovi četnici, kao i pripadnici Teritorijalne odbrane (TO). Srpske crkvene zastave sa 4. „C“ su bile postavljene na sve javne ustanove u gradu, kao i na sve džamije u Bijeljini. U okolini grada su bili spostavljeni kontrolni punktovi, barikade i blokade cesta, kako bi se spriječilo bjekstvo iz grada nekakvih muslimanskih ekstremista. Ove su zapreke postavljene takođe i u svrhu da spriječe novinare i evropske posmatrače da uđu u grad.
Delegacija iz Sarajeva je posjetila Krizni štab i vojne objekte gdje su informisani o situaciji.Tokom posjete, Plavšićka je zatražila od Arkana prebacivanje kontrole Bijeljine u ruke JNA. Arkan je to ko fol odbio, pozivajući se na nedovršen posao, te je rekao da je sljedeći na redu Bosanski Brod. Time je pred očima svjetske javnosti odigrana jedna prevara u kojoj je Arkan „dokazao“ da nije pod komandom JNA i da je kobajagi njegova paravojna jedinica samostalna formacija i da je on suvereni vladar koji nikome ne polaže račune. Vjerovatno je svoje savremeno naoružanje ova „paravojna“ skupina kupila na buvljku u Bubanj potoku kod Beograda? Ova je lakrdija u tom trenutku možda je mogla zbuniti i prevariti kojeg glupog zapadnjaka.
Plavšićka je naknadno povukla zahtjev i pohvalila Arkana za “zaštitu” bijeljinskih Srba od zlih Bošnjaka i ustaša. Nazvala ga je “srpskim herojem … koji je bio spreman da da svoj život za svoj narod “, dodajući da “mi trebamo takve ljude”. Ona mu je zahvalila i poljubila Arkana javno, na šta su lokalni članovi SDS-a odgovorili uzvicima odobravanja. U razgovoru sa Cedricom Thornberryjem, predstavnikom UNPROFOR-a, ona je opisala Bijeljinu kao “oslobođeni” grad. Navodno je Fikret Abdić bio prvobitno vraćen uz prijetnju vatrenim oružjem, ali su mu kasnije odobrili da uđe u grad. Zatim je navodno držan u pritvoru od strane Arkana, dok Plavšićka nije došla da ga „oslobodi. “. Bio je to u stvari perfidni „igrokaz“ kojim je Fikret Abdić trebao prikriti svoju pravu „ulogu“ čovjeka koji radi za KOS i Slobodana Miloševića.
Bijeljina je bila praktično prazna,” sjeća se Abdić. “Sastao sam se sa lokalnim autoritetima, rekli su mi šta se desilo, ali tamo nije bilo nijednog muslimana, tako da mi nismo mogli razgovarati o problemu u cjelini. Muslimani nisu odgovorili na naš apel. Bili su preplašeni da izađu van, i posebno uplašeni da pričaju o tome ikako.
General Savo Janković, komandant 17. korpusa JNA, izjavio je: „Veliki utjecaj propagande SDS-a i Arkana osjećala se u 38. partizanskoj diviziji i 17. miješanoj artiljerijskoj brigadi, zbog koje su neki regruti napustili svoje jedinice s oružjem. … Situacija na teritoriji je ekstremno složena. Grad Bijeljina je pod kontrolom SDS-ovih i Arkanovih ljudi, koji čak ne dozvoljavaju našoj protivtenkovskoj jedinici da zauzme određene pozicije u gradu. Tamo je 3.000 izbjeglica u barakama i području Kooperativnog centra u Patkovači. Tim iz BiH Predsjedništva kojeg vode Fikret Abdić, Biljana Plavšić, šef osoblja 2. vojnog distrikta i komandir 17. korpusa, bili su u Bijeljini u barakama od 12:00 sati. “U narednim danima,” predviđa on, “dalje pogoršanje cjelokupne sigurnosne i političke situacije se očekuje. Postoji prijetnja da se međuetnički sukobi u Posavini i Semberiji mogu raširiti na ostale dijelove zone odgovornosti … Direktne vojne provokacije od paravojnih formacija SDA, HDZ -Hrvatske demokratske zajednice i SDS-a protiv komande i jedinica također su moguće, kao i njihovi napadi na vojna skladišta i izolovana postrojenja.”
Isti dan, ministar odbrane BiH Ejup Ganić i hrvatski članovi vladine koalicije zatražili su od Izetbegovića da mobilizira TO RBiH zbog nemogućnosti da JNA zaustavi nasilje. Izetbegović je opisao slike koje su dolazile iz Bijeljine kao “nevjerovatne”. “Mislio sam da je to fotomontaža,” on je objasnio. “Nisam mogao vjerovati očima. Nisam mogao vjerovati da je to moguće.” On je opisao preotimanje grada kao “kriminal”, te je rekao kako smatra odgovornom JNA za pad Bijeljine, jer je “pasivno stajala i gledala šta se dešava”. (Prava je istina bila još gora nego što je Alija tada mislio!) Istog tog dana Alija Izetbegović je proglasio mobilizaciju Teritorijalne odbrane BiH kako bi “omogućio da narod brani sebe … “. Srpski članovi bosanskog predsjedništva, Plavšićka i Nikola Koljević, osudili su ovu mobilizaciju kao nezakonitu i dali ostavke u predsjedništvu BiH. 8 aprila 1992. godine predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović je proglasio “stanje neposredne ratne opasnosti”. Inkriminisana i posrbljena JNA je odbacila zahtjev Predsjedništva BiH da vrati oružje TO RBiH-a koje su konfiskovali još 1990. godine. Radovan Karadžić i vođstvo bosanskih Srba iskoristili su Izetbegovićev zahtjev za mobilizaciju kao izgovor za proglašenje svoje nezavisnosti i mobilizirali su svoje Opštinske krizne štabove, rezervne policijske jedinice,TO i paravojne snage. Rat i agresija su ubrzo zahvatili sve dijelove naše nesretne domovine.
Taj rat i agresija na našu zemlju potrajaće sve do kraja 1995. godine, kada su rat i genocid nad Bošnjacima u BiH zaustavile velike sile predvođene USA. Dejtonskim mirom sklopljenim te godine naš grad je pripao tzv. Republici Srpskoj, koja nikada ranije nije postojala na ovim prostorima. Tako su zločinci i monstrumi bili nagrađeni za svoja nedjela, a Bošnjaci Bijeljine izgubili svoj grad!
