Tematiziranje traumatičnog iskustva, u prvom redu ženskog, jedna je od najvažnijih karakteristika Jasmilinih filmova i u tome je, između ostalog, i njen najveći značaj – u činjenici da ona uglavnom snima za one koji ne mogu da govore.
Piše: Kristina Ljevak
„Quo Vadis, Aida?“ najbolji je evropski film, njegova rediteljica Jasmila Žbanić dobitnica je nagrade Evropske filmske akademije za režiju, a Jasna Đuričić za najbolju žensku ulogu. U 34 godine dugoj tradiciji dodjeljivanja nagrada, Jasmila Žbanić tek je druga žena koja je dobila priznanje Evropske filmske akademije za najbolji film. Nijedan reditelj ni rediteljica prije nje sa prostora bivše Jugoslavije nisu dobili ovu nagradu.
Zbog radosti trijumfa domaće autorice na trenutak je sve ličilo na vrijeme od prije 20 godina kada je Danis Tanović u Kodak teatru podigao zlatni kipić i posvetio ga Bosni i Hercegovini (ta posveta i Danisovo državljanstvo jedino je što ima veze s Bosnom i Hercegovinom kada je riječ o filmu „Ničija zemlja“).
Tada, istina, nismo imali Facebook pa nismo mogli dijeliti fotografije sa dodjele koja je u slučaju EFA bila u pandemijskoj izvedbi, nego smo čekali novine u kojima je Danis Tanović s Oscarom došao na posteru.
Oscar Danisa Tanovića dogodio se se prije 20 godina kada je još uvijek bilo nade u ovoj zemlji. Njegov fascinantni uspjeh nije podrazumijevao samo osvajanje najznačajnije filmske nagrade, on je bio potvrda da i mi možemo biti ravnopravni sa ostatkom civilizovanog svijeta.
Neki dječaci i djevojčice zbog njega su odlučili da se bave filmom. Na krilima njegovog uspjeha počeo je da se stvara okvir za nastanak ozbiljnije filmske produkcije.
I kako sve volimo nazivati čudom, počelo se događati čudo bosanskohercegovačkog filma. Naši_e autori_ce donosili su nagrade sa najprestižnijih svjetskih festivala, i dalje nam pokazujući kako možemo ne samo biti ravnopravni s ostatkom svijeta nego možemo biti i najbolji kada nas takvi predstavljaju.
Skoro dvadeset godina kasnije bosanskohercegovački film jedva da postoji. Da bi se snimio film o genocidu u Srebrenici moralo se udružiti devet evropskih zemalja, koliko ih je koprodukcijski učestvovalo u nastanku „Quo Vadis, Aida?“
Film nije sniman na autentičnim lokacijama, nego je Srebrenicu i Potočare glumila Hercegovina. Ministrici odbrane BiH trebalo je 10 mjeseci da odobri filmskoj ekipi korištenje tenkova, za razliku od Vrdoljaka i Kusturice koji su tokom snimanja u BiH imali bez ikakvih problema dostupnu opremu Oružanih snaga Bosne i Herceogovine.
Jasmilu Žbanić godinama ministrica kulture Zora Dujmović ne želi da primi na sastanak. Prije skoro šest godina tadašnjem i sadašnjem premijeru Vlade FBiH Fadilu Novaliću predat je Nacrt zakona o audiovizuelnoj djelatnosti zahvaljujući kojem bismo imali funkcionalan okvir za razvoj domaće kinematografije. Fadil zbog unaprijed preuzetih obaveza još uvijek nije našao vremena da ga pogleda.
Prije 11 godina izvjesni Tihomir Zovko kao član Upravnog odbora Fondacije za kinematografiju FBiH je scenarij koji potpisuju Jasmila Žbanić i Aleksandar Hemon proglasio filmskim predloškom koji promoviše pedofiliju te je kao takav dva puta odbijen na natječaju Fondacije.
Jasmila Žbanić tada je samo imala Zlatnog medvjeda za film „Grbavica“, a Aleksandar Hemon je samo bio jedan od najboljih pisaca u Americi.
Nedavno je Jasmila Žbanić napisala kako je njoj, Harisu Pašoviću i Danisu Tanoviću tadašnji premijer Vlade Kantona Sarajevo i tadašnji član SDA Elmedin Konaković rekao kako nikada nijedno do njih neće moći biti na čelu neke kulturne institucije u Kantonu Sarajevo jer nisu u stranci. Nakon toga Jasmila Žbanić otišla je živjeti u Berlin.
Zemlja u kojoj je rođena dala joj je filmskih tema za sto života.
A jednako koliko i nagrade, važne su teme kojima se Jasmila Žbanić bavi. Zadržaću se samo na nekim od dugometražnih igranih ostvarenja i podsjetiti na „Grbavicu“ koja je pomogla u priznavanju statusa civilnih žrtava rata ženama koje su preživjele seksualno nasilje i zlostavljanje. Osim što se bavila njihovim traumatičnim iskustvom i pokušajem življenja u miru, Jasmila Žbanić otvorila je i gorku temu djece rođene zbog rata. Sličnom temom bavila se i u filmu „Za one koji ne mogu da govore“ posvećenom sistematskom ratnom silovanju žena u višegradskom banjskom lječilištu Vilina vlas. Tematiziranje traumatičnog iskustva, u prvom redu ženskog, jedna je od najvažnijih karakteristika Jasmilinih filmova i u tome je, između ostalog, i njen najveći značaj. U činjenici da ona uglavnom snima za one koji ne mogu da govore.
Zbog toga je i iznimno važno što je u središtu srebreničkog pakla, u Jasmilinoj filmskoj priči, jedna žena, ona koja istovremeno radi svoj posao, ali i čini sve da spasi barem svoju porodicu.
Otkako sam pogledala „Quo Vadis, Aida?“ pitam se koliko je bilo teško snimati film bez mogućnosti da se spasi barem jedan član Aidine porodice. S obzirom na to da Srebrenica ne dozvoljava baš fikcionalizaciju, pitala sam se koliko treba snage za stvaranje umjetničkog djela o zlu, bez zrna dobra. Bez barem jednog spašenog života. Sa barem jednom falsifikovanom UN propusnicom. U Srebrenici nije bilo ni Schindlera ni Diane Budisavljević. Utoliko je bilo teže praviti film o najvećem zločinu nakon Drugog svjetskog rata u Evropi. I raditi uprkos svemu, kako se obično u Bosni i Hercegovini radi.
Jasmila Žbanić stigla je ove godine snimiti i seriju za HBO i žirirati na Berlinaleu i pružiti podršku nekim ženama koje su smogle snage da progovore. To je sad neka druga priča koja nema veze sa ovom niti ja imam pravo da je pričam, ali dodatno svjedoči o njenoj ljudskosti.
„Moj producent je veliki nogometni fan. Kada kukam da ne mogu više i kada mi je teško, on hladno kaže – postoji prva liga, postoji druga liga, postoji i treća liga i klupa. Možeš sjediti na klupi ili izaći na teren i igrati. Da li si iz siromašne zemlje, da li si dijete bogataša… ništa se ne pika, samo kako izlaziš na taj teren i u kojoj ligi želiš da igraš“, rekla mi je jedne prilike u intervjuu Jasmila Žbanić za koju očigledno, ipak, postoji samo jedna liga. Prva.
I dok nije govorila o svojim planovima vezanim za snimanje filma o Srebrenici vjerovala sam da će, ako se snimi taj film, njegovu režiju potpisivati sigurno ona. Jer nekada nije dovoljno biti talentovani reditelj ili rediteljica. Nekada se mora biti Jasmila.
(prometej.ba)