Piše: Jusuf Trbić
Zima je okovala puteve i kuće, ali to za Bosnu nije ništa novo. Ovdje hladni rat traje već godinama, onaj pravi rat je samo zamrznut, a proljeće i lijepe dane više niko i ne očekuje. Oni koji mogu, odlaze da svoje mjesto nađu pod tuđim suncem, što posebno veseli naše političare : hem će se tako riješiti nezaposlenih, hem neće imati više ko da se buni zbog nesposobne i kriminalne vlasti, hem će ti što odoše, kad počnu raditi po Njemačkoj i Austriji, slati nešto para svojima, taman da prežive, a koju mrvicu će i vlast uzeti za sebe. Pa i novčanik sit, i oba obraza na broju. Mladi su naše najveće bogatstvo, zato ih i izvozimo, kažu.
Ali, ako se ovako nastavi, sav narod će biti na službenom putu, ostaće samo oni što rade u državnoj službi, političke stranke i njihovi klijenti, banke i tajkuni, i oni koji nemaju gdje da odu. Bosna će biti van sebe. Oni što ostaju znaju svoj put. To je put u ljepšu prošlost, jer nam je samo to ostalo. Jedni kažu da se i dalje borimo u rovovima Prvog svjetskog rata, drugi da borba s četnicima i ustašama ne jenjava, a meni se čini da nismo otišli tako daleko : tek smo blizu devedesetih godina prošlog vijeka. Srbi i Hrvati, koji, inače, ne mogu ni u čemu da se slože, padnu jedni drugima u strasni zagrljaj čim se spomene njihov vlažni san : cijepanje Bosne i njena podjela. Hrvatski Sabor je neki dan donio posebnu Deklaraciju kojom želi da uredi stanje u susjednoj državi, s ciljem ponovnog stvaranja Herceg-Bosne, nema veze što je taj projekat na najvažnijem svjetskom sudu jasno i glasno proglašen udruženim zločinačkim poduhvatom. Šta zna Hag šta je jednakopravnost Hrvata? Na primjer : u Hrvatskoj se do neba čuju žalopojke da su Hrvati u BiH narod drugoga reda, koji se, navodno, sistematski diskriminira. Brojke govore nešto sasvim drugo. Oni čine otprilike šestinu stanovništva države, ali, zahvaljujući sistemu paritetnog predstavljanja, to jest troetničkoj podjeli, uživaju trećinu vlasti. A to je duplo više nego da se u BiH vlast bira po načelu ‘jedan čovjek, jedan glas’, kao što se radi svuda u svijetu, pa i u Hrvatskoj. Dakle, kada bi se tjeralo mak na konac, čak bi se moglo reći da su Hrvati u BiH više nego ravnopravni, da su privilegovani i ravnopravniji od drugih. Pogotovo od Bošnjaka. Oni s manje od 15 posto učešća u stanovništvu zauzimaju 34 posto svih rukovodećih i funkcionerskih mjesta u Federaciji BiH. I to im je malo?
Bilo bi zanimljivo vidjeti analizu hrvatskog Sabora o tome zašto dvije trećine bosanskohercegovačkih Hrvata nije glasalo za Dragana Čovića, i odgovor na pitanje je li možda to bio razlog što ovaj vječiti političar nije izabran u Predsjedništvo? Uz to, kako bi bilo da Parlament BiH usvoji Deklaraciju kojom se traže ista prava i isti procenat učešća u vlasti u državi Hrvatskoj za Bošnjake i Srbe? Ili makar pola od toga.
Ali, ne moramo ići tako daleko. Neka Dragan Čović zatraži od svog jarana Dodika da omogući Hrvatima u RS-u isti status kao u Federaciji BiH, a on neka to učini u kantonima u kojima njegov HDZ drži vlast. Pa, zar nisu narodi ravnopravni na cijeloj teritoriji BiH? A kad se već Čović i društvo toliko pozivaju na Ustav i zakonitost, mogli bi pokušati da poguraju sprovođenje presuda Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić- Finci i ostalim predmetima, ili da konačno sprovedu odluku Ustavnog suda BiH koja kaže da kantoni nisu županije i ne smiju se tako nazivati. Ili da ukinu naziv “bošnjački jezik” u svojim kantonima. Ili da učine Srbe ravnopravnim tamo gdje oni vladaju. Makar za početak.
Ali, savremena bosanska korida, u kojoj se ne zna ko koga bode, a ko kome maše crvenom krpom, mnogo je bogatija od svega toga. Tri etnička stada i njihovi čobani se, osim u sitnicama, veoma dobro slažu i razumiju. A kako i ne bi : ako bi samo jedna noga na tronošcu etničke podjele otkazala, sve bi palo. Pa se drže jedni drugih kao svojih najrođenijih. Vlast će na nivou BiH opet činiti lideri tri stranke koje su sebe odavno proglasile vlasnicima svojih naroda. Fali samo da povežu zastave, pa da se opet pokoljemo. Susjedi i komšije to jedva čekaju, pa se naoružavaju, uprkos tome što je Dejtonski sporazum, u koji se kunu, garantovao vojnu ravnotežu u regionu. Beograd i Zagreb nabavljaju avione i tenkove, valjda za parade, a Dodik zahtijeva demilitarizaciju Bosne i stvaranje vojske RS-a. Pa da sve bude kao u devedesetim. Znakovito je, što bi se reklo na hrvatskom jeziku, i ponašanje beogradskih čelnika. Tako je Vučić nedavno izjavio kako Beograd, eto, nema kontrolu “ni nad jednim pedljom Kosova i Metohije, ali kontrolišemo 25.000 km kvadratnih BiH.” To se nekako poklapa sa stalnim Dodikovim nastojanjima da preko zastave i na druge načine učini RS ravnopravnom sa BiH, kao da BiH nikada prije nije postojala, nego su je, prvi put, proizvele dejtonske teritorijalne jedinice. Ivica Dačić je, sjećamo se, otvarajući dionicu puta kod Doboja rekao kako je to unutrašnje pitanje Srbije, a ne uplitanje u unutrašenje poslove BiH. “Svi putevi vode u Beograd”, rekao je tada. Oprosti mi Bože, pomislio sam odmah na kninske Srbe nekad, i kosovske danas. I za njih su svi putevi vodili u istom pravcu.
Za to vrijeme, niko ne misli na ekonomiju, na život, nikoga ne interesuje sistemska korupcija, ogromna pljačka u režiji vlasti, nepotizam, propalo pravosuđe, urušeno školstvo, u kojem postoji najmanje 50 škola po sistemu : dvije škole pod jednim krovom, i u kojem se, pogotovo u RS-u, nesmetano krše osnovna prava djece. Takvo školstvo proizvodi generacije đaka koji mrze svoju domovinu i sve druge i drugačije, i koji bi, da sutra pukne, bili mnogo radikalniji od svojih roditelja. Etničke politike, uz pomoć politizovane religije, održavaju takvo stanje, jer drugačije ne bi mogle opstati, pa tjeraju ljude da se bespogovorno svrstavaju u jednoumna stada koja se međusobno mrze. Što bi nekad rekli splitski feralovci, stanje u Bosni je danas ovakvo : Hrvati mole Boga da susjedu krepa krava; Srbi mole Boga da komšiji crkne krava; Bošnjaci mole Alaha da komšijaša lipše krme.
U RS-u vlast najavljuje zakon kojim će kazniti zatvorom svaki verbalni delikt političkih predstavnika svih nivoa, bez obzira na to jesu li iz vlasti ili opzicije, što je klasični uvid u diktaturu komunističkog tipa. A Dodik, gdje god može, najavljuje ujedinjenje svog feuda s majčicom Srbijom. HDZ-ovi Hrvati otvoreno najavljuju borbu za treći entitet, a Bošnjaci neće da se miješaju u sopstveni život i samo se nadaju da neće opet zapucati za njihova vakta i da će mirno umrijeti za života svoga.
Ipak, da nije sve tako crno, već samo tamno sivo, govori pojačano interesovanje američke administracije za stanje u Bosni. Kako kaže Slaven Kovačević, sve češće dolaze reakcije iz SAD-a od “od kongresmena, istaknutih političara i analitičara, koji izjavljuju da stanje u BiH nije dobro, da mora zaživjeti pravna država, da se mora zaustaviti korupcija i odlazak ljudi iz zemlje. Formulacije ovih dana su mnogo drugačije, jer se do sada uvijek poručivalo da se moraju dogovoriti tri konstitutivna naroda, a zna se da se oni neće nikada dogovoriti”. Kovačević takođe naglašava da Sjedinjene Države imaju “konkretniju politiku prema BiH” Očito je da Amerika okreće list kad je u pitanju BiH.
“Treba podsjetiti da je delegacija američkog Senata, koja je bila prije nekoliko mjeseci u BiH, objavila da su isključivo etničke politike problem u Bosni i Hercegovini, da su lideri etničkih stranaka dio mreže koja njima daje mogućnost da ostvaruju političku moć koja im ne pripada i da ostvaruju prihode koji im ne pripadaju, upravo koristeći svoju političku moć. Posljednje saopštenje iz Ambasade SAD-a u Sarajevu je na liniji potvrde stava da su etničke politike zloupotrijebile politički sistem Bosne i Hercegovine na taj način da se enormno obogate i da su razvile mrežu korupcije koja njima daje mogućnost za ostvarivanje enormnih prihoda koji im ne pripadaju. Dakle, to je jedan logičan nastavak politike Sjedinjenih Država, gdje oni pozivaju na jačanje vladavine prava i odustajanja od sistema vođenja politike kakav je danas u Bosni i Hercegovini”, kaže Kovačević
Koliko ovakve poruke dolaze do ušiju naših političkih lidera, teško je reći. Meni se čini da od toga neće biti ništa ako se ne uključimo mi, obični građani, i poručimo im, dovoljno ubjedljivo, da moraju odustati od koncepta etničke podjele, koji ubija ovu zemlju, i okrenuti se ne etničkim, već državnim interesima i institucijama. Okrenuti se bosanstvu i bosanskoj politici. Pa, ako treba, da ih i motkama ubijedimo u to.
Drugog nam nema.