Bosanska nacija se misli kao zajednica slobodnih građana bez obzira na njihove etničke, klasne, spolne, seksualne, rasne, religijske ili bilo koje druge karakteristike.
To je državljanska nacija koja nadilazi etnopolitiku i njezin etničko-religijski ekskluzivizam. Ona podrazumijeva sekularnu državu i vladavinu prava, političko jedinstvo i nezavisnost. Bosanski nacionalni identitet se gradi na osnovu državljanstva ili pripadanja jednoj državoj formi. Neko nije Bosanac zato što govori bosanski jezik ili što je musliman, katolik, pravoslavac, jer to je njegovo etničko-identitetno određenje “iznad” kojeg stoji nacija-država. Nacija je objedinjavajući politički i opći interes građana, a ne prostor pojedinačnog interesa nekog vladara, sveštenika, etnooligarhije ili socijalno-kulturne grupe.
Povijesni-politički smisao državljanske nacije se neprestano potkopava etničko-religijskim zahtjevima u kojima konzervativna svijest ovjekovječuje nekoliko karakteristika kolektiva i nameće ih socijalnoj grupi kao vječne sadržaje koji su definitivni i nepromjenljivi. U pojmu državljanske nacije prevazilaze se razlike etničkih grupa u jeziku, svjetonazoru, etničkom porijeklu, vjerovanju, povijesnom sjećanju i sličnim određenjima. Kulturološko-historijske oznake se ne nameću političko-pravnom pojmu nacije-države.
Nacija je “izmaštana” ili “zamišljena zajednica” (“imagined community”, B. Anderson) koja sebe u jednom trenutku počinje doživljavati kao homogeno tijelo. To je postalo gotovo samorazumljivo. Slijedeći Gellnerovu pretpostavku da nacionalizam ne dovodi nacije do samosvijesti, nego izmišlja nacije “ondje gdje one ne postoje”, priznajemo ulogu nacionalizma kao političke ideologije zaslužne za proces “stvaranja nacija”. Tako država-nacija nastaje time što nacionalizam kroz ideologe-propagatore-utemeljitelje oblikuje nacionalnu svijest i usmjerava je pod krov nacije. Ne pojavljuje se nacija sama od sebe, kao neka biološka forma, ona je čisti povijesno-politički konstrukt grupe propagatora, rodoljuba i sljedbenika.
Ometanje etabliranja bosanske svijesti kao osnova bosanske nacije-države. Od 19. stoljeća provodi se plansko transformiranje svijesti kod stanovništva Bosne polazeći od religijske razlike. Religije u jednom povijesnom trenutku služe kao infrastruktura za širenje nacionalnih ideologija. Evidentno je da je glavna karakteristika etniciteta i nacionalnih programa do danas ostala religija. Procesi nacionaliziranja Bosne doveli su do “paradoksa” koji se u ideologiziranim naracijama i kvaziznanstvenim konstrukcijama smatra istinom, naime, do toga da se počelo govoriti kroz cijelo 20. stoljeće kako Bosna nema svoj matični “narod”. Ta laž bila je izraz odnosa moći i znanja na ovim prostorima.
Od druge polovine 19. stoljeća do danas provodi se plansko ometanje razvoja bosanske svijesti u slobodi na svim razinama ljudskog društveno-povijesnog djelovanja. Za te svrhe se koriste sistemi obrazovanja, policije, vojske, sudova, vojne sile, zločina, progona. Zato smo došli u stanje da “ne znamo” da je današnja država Bosna i Hercegovina nacija-država, da je planski tretiraju kao “državu bez nacije” koja je samo prostor tehničkog razgraničenja između srpskog i hrvatskog nacionalizma. Zato su sveštenici i etnopolitičari glavni govornici svake pripovjesti o smislu života ili istine povijesti. Bosni je onemogućeno da se razvija kao nacija-država, neprestano su je svodili na etničko-religijsku zajednicu etničkih grupa koje se bore za teritorije u ime susjednih država i strogo se pazilo od strane moći Beograda ili Zagreba da se ne razvije bilo kakava ideja i politička naracija o bosanskoj naciji. Takva ideja se unaprijed odbacivala kao nemoguća, besmislena, iluzorna, naivna. Najvidljiviji primjer negiranja Bosne je propagandna floskula o “tamnom vilajetu”.
Odsustvo bosanske politike. Etnopolitika u Bosni zadnjih trideset godina perpetuira konflikt kao način postojanja etničkih grupa. Od 1990-ih u Bosni je inaugurirana etnopolitika i ona je dramatično potisnula svaku mogućnost bosanske državljanske politike.
Bosna se “razumijeva” unutar etnopolitike srpstva kao novotvorevina, odnosno kao država koja je nastala u Daytonu 1995. godine sastavljanjem etničkih “teritorija” Srba, Hrvata i Bošnjaka. To je etnotrinitet kojeg etopolitika slijepo slijedi. Po njemu se neprestano cjelina Bosne i bosanstva mora reducirati na “tri naroda” – to danas nema nigdje u evropskom političkom svijetu na ovako primitivan način.
Etnoteritorijalni nacionalizam direktno negira državu, suverenitet, bosanski identitet i bilo kakvu ideju bosanstva. On detaljno potkopava cjelovitu bosanskohercegovačku državu ili bosansku državu-naciju! Iza svih priča o etničkim teritorijama u Bosni stoje susjedne države koje preko toga ostvaruju svoje hegemonijske planove. U tome im pomažu kompradorske političke partije.
Narodi u Bosni danas su zarobljeni u dubokoj prošlosti. Bošnjaci prizivaju Tita i partizane, Srbi su rehabilitirali kvislinškog đenerala Dražu Mihailović i četnike, Hrvati su oživjeli ideje Pavelića i ustaša. Ne postoji, nažalsot, odlučna bosanska politička vizija budućnosti. Nju može stvoriti samo sofisticirana bosanska politička filozofija.
Otuđene etnooligarhije. Neuređena država Bosna otvara prostor da kriminalne grupe na svim razinama sistema nesametano vrše ilegalne radnje i ostvaruju dobit na osnovu prevara. Etnopolitika stvara kontrolirani haos na tlu Bosne i Hercegovine – ta etnopolitika koju su vodile etničke oligarhije zasnivala se na dogovaranju iza ili povrh institucija sistema, pravnih propisa i zakonskih rješenja, svodeći politički sistem na primjenu etničkog ključa od portirnice do predsjedništva države.
Da bi se održala hegemonija nad Bosnom od strane susjednih država, dominantna etnopolitika uvjerava nas da je etničko-religijsko važnije od građanskog, sekularanog, racionalnog društva, da bosanski Srbi moraju ići po pamet u Beograd, a Hrvati u Zagreb ili da Bošnjaci trebaju ići u Istanbul kod “sultana” po mišljenje i ne smiju ni pomisliti o razvijanju republikanske države Bosne. U takvom kontekstu ljudi moraju živjeti razdijeljeni u plemena koja ne smiju ni pomisliti na bosansku naciju-državu.
Etnopolitika koja se natura iz Beograda mora shvatiti da se iz Srbije više ne može upravljati Bosnom – to vrijeme nepovratno prolazi!
Bosna mora nastaviti svoj put u euroatlanske integracije. Da bi se stvorila jaka i moćna država Bosna i Hercegovina nužno je razvijati bosansku državljansku svijest, bosanski identitet, bosanstvo u građanima, republikanski duh. Deytonski sporazum nije povijesno i definitivno zaokružen ili završen okvir budućnosti i političkog razvoja Bosne kao bi neki htjeli koji smatraju da ratom dostignute pozicije moraju ostati trajne i neupitne. Putpono je jasno da svoju budućnost Bosna kao država mora vezati za euroatlanske integracije.
Srbija danas direktno utiče na procese u Bosni. Danas Srbija provodi u Bosni svoj hegemonijski program preko Memoranduma II. Pomoću entitetske podjele Bosne susjedna Srbija dirigira politiku bosanskim Srbima. Iz Beograda se danas otvoreno utiče na procese u Bosni. Administrativna podjela Bosne putem Dejtonskog mirovnog sporazuma nije samo puka “administrativna organizacija države”. Ta podjela jasno pokazuje intencije velikosrbijanske hegemonijske politike prema Bosni. Na osnovu te podjele Srbija ima mogućnost da se direktno upliće u unutarnje poslove Bosne i da kao veliki “zaštitnik” i “mirotvorac” upravlja svakim djelovanjem bosanskih Srba. Srbija izigrava velikog mirotvorca polije neuspjelih ratova S. Miloševića! Ona redovno sakuplja bosanske Srbe u Beogradu i daje im instrukcije kako će bojkotirati i opstruirati funkcioniranje države Bosne. Time Srbija sebi daje i gradi ulogu velike i glavne države na Balkanu koja je svim drugim državama nadređena. Ona ne poštuje teritorije drugih država i razvija stav da je Srbija svugdje tamo gdje žive Srbi. Današnja vlast u Srbiji nastavlja tamo gdje je Milošević stao, ali samo drugim, mirnodopskim sredstvima.
Kontinuirano se poriče i sakriva činjenica da je srpska vojska ratnim osvajanjima i genocidom nad Bošnjacima u Republici BiH napravila “srpsku teritoriju” koja je pretvorena u “entitet RS”. Velikosrpska politika nas uvjerava kao “mirotvoračka forma” da je Ustav koji je usvojen u Daytonu nakon agresije i genocida, ustvari, definitivan, nedodirljiv za promjenu, konačan izraz pravnog poretka u Bosni, završen, neupitan. Građani Bosne, dakle, po velikosrpskoj interpretaciji moraju ostati zarobljeni u ludačkoj košulji nacionalističke isključivosti.
To je nastavak povijesti negiranja svega bosanskog. Danas je država Bosna i Hercegovina, nažalost, država zarobljena i zaustavljena u razvoju u kojoj se politika odvija prema etničko-religijskom ključu.
Izlaganje Senadina Lavića na zadnjoj sesiji Kruga 99.
(Vijesti.ba)