Piše: Jusuf Trbić
Još mi je pred očima blještava slika ogromne sale u Ofenbahu, ispunjene do posljednjeg mjesta, 1800 ljudi ozarenih lica, koji kliču i aplaudiraju svojoj Bosni. Poziv da budem jedan od gostiju na manifestaciji “Noć Bosne i Hercegovine” primio sam kao svojevrsno priznanje. Jer, tu su bili i Kristijan Švarc-Šiling, Stipe Mesić, Željko Ivanković i Amel Tuka, društvo u kojem bi svako poželio da se nađe. Nije mala stvar ni to što su karte za ovu manifestaciju “planule” za nekoliko dana, pa svi zaintereresovani nisu mogli naći mjesto pod krovom velelepne hale u Ofenbahu.
A te je večeri čitava organizacija funkcionisala besprijekorno. Publici su se obratili svi gosti, govorila je i generalna konzulica BiH u Frankfurtu Višnja Lončar, i direktor Fondacije “Jovan Divjak” Edin Bećarević, svirali su virtuozi Lejla Piljević, violinistica, i Elvedin Elo Muhić, majstor na harmonici, nastupili su najmlađi učenici bosanskih škola iz Frankfura i Hanaua, a poseban spektakl priredili su mladi članovi folklornih sekcija nekoliko naših kulturno-umjetničkih društava iz Frankfurta i okoline. Njih 140 je, igrajući narodne igre iz svih dijelova BiH obuhvatilo cijelu ogromnu salu, a publika se digla na noge. Nastupili su i Elvis Baždarević i Emina Sefaragić u kratkoj pozorišnoj predstavi „Ti si tako daleko”, a za smijeh se pobrinuo poznati glumac Dragan Marinković Maca. Na kraju su sve začinile mlade muzičke zijezde Džejla Ramović i Mirza Selimović. Dovoljno da napuni duše naših ljudi za dugo vremena. Generalni medijski pokrovitelj je bila TV Hayat iz Sarajeva. “Vidimo se opet iduće godine na našoj i vašoj “Noći Bosne i Hercegovine” 2023-će, poručili su organizatori večeri: SV BKC „Bosna i Hercegovina“ – Frankfurt, Kulturno umjetničko društvo “Zlatni Ljiljani” iz Mannheima, Bošnjačko kulturna zajednica “Behar” iz Gießena i Wetzlara, Kulturno-sportska zajednica “Bosna i Hercegovina 1994” iz Hanaua te Njemačko-bosanskohercegovačko kulturno udruženje “Sevdah – Frankfurt na Majni”.
Ja sam govorio o potrebi da svi mi konačno postanemo Bosanci i Hercegovci, umjesto što se dijelimo na Bošnjake, Srbe, Hrvate i druge, jer su etničko porijeklo, religija i politička opredijeljenost privatne stvari koje se ne ističu nigdje u normalnim zemljama, da gradimo državu i društvo na sličnostima, kako se to radilo nekada (pa smo svi bili Jugosloveni), a ne na razlikama, kao što se čini danas, da se konačno okrenemo budućnosti a ne prošlosti, da umjesto otrovnih nacionalizama odaberemo pripadanje civilizovanom svijetu, da konačno budemo građani, a ne pripadnici plemena, da budemo ljudi. Gromoglasni aplauz bio je dokaz da su moje poruke shvaćene na pravi način.
Ovo divno veče začinio je i jedan lični doživljaj o kojem moram reći nekoliko riječi.
Te večeri sam više puta bio u prilici da me ljudi pozdravljaju, da žele da se slikamo zajedno, da mi zahvaljuju za učešće u ovoj manifestaciji, ali jedan je događaj, bar za mene, zasjenio sve to. U jednom trenutku sišao sam sa sprata, gdje su boravili gosti, da dam izjavu za TV Hayat, a jedna od domaćica (kažu da je bilo više od 80 članova tima koji je organizovao sve ovo) rekla mi je da me traži neka žena jer želi da mi da poklon. Kakav sad poklon, pitao sam se, kad mi je prišla neobično lijepa, šarmantna i nasmijana mlada žena da mi kaže kako je njena mama pripremila za mene mali poklon, kao pozdrav. Rekla mi je da se zove Nela. U onoj gužvi i galami nisam dobro čuo prezime, pa sam je pitao kako se preziva. Rekla je: “Miler”. Zastao sam. Bojana Miler, moja draga, dobra nastavnica iz osnovne škole, koja je, zajedno sa mojom nastavnicom srpskohrvatskog jezika Vesnom Predić Milosavljević, kad dođe u Bijeljinu, svraćala do mog kafića da me vidi. Moja divna nastavnica Bojana, koja je na najbolji način obilježila moje djetinjstvo u školi “Fadil Jahić Španac”. Njen muž Adolf Ado Miler bio je nastavnik fizičkog, veliki laf, lijep, šarmantan čovjek koga se mnogi sjećaju. Ali, nastavnica Bojana! Odjednom su navrle uspomene i grlo mi se steglo, tako da sam jedva progovorio. Koliko je vremena prošlo, koliko je učenika odgojila moja nastavnica, a, eto, sjetila se ponovo mene i obradovala me je. Nisam znao šta da kažem I poslije sam se satima osjećao pomalo postiđeno, jer nisam rekao ono što bi trebalo reći u tom trenutku.
Ali, život je nepredvidljiv. Sutradan uveče bio sam kod prijatelja da izrazim saučešće zbog smrti oca porodice. Pričali smo o ovome što mi se dogodilo, jer je to za mene bila neka vrsta čuda, a jedna od kćeri upitala me je kako se zove ta djevojka. Kad sam rekao da je to Nela Miler, nastavnica u bosanskoj školi, ona je skočila: “Moja Nela! Sad ću ja nju zvati!” I uskoro sam telefonom razovarao s Nelom i njenom majkom, mojom nezaboravnom nastavnicom Bojanom. Ne pamtim da sam išta ljepše doživio posljednjih godina. Život se zavrtio u krug, zasula me je ljepota sjećanja i moj kratki boravak u Frankfurtu dobio je novu, dotle nezamislivu boju. Boju sjećanja, lijepog i neponovljivog. Iskoristiću ovu priliku da Bojani i Neli Miler, ako čitaju ovaj tekst, zahvalim zbog toga. I da im kažem da pravi ljudi nikad ne zaboravljaju dobrotu.