Piše: Jusuf Trbić
U početku svega bila je riječ, kaže Biblija. Po kabalističkoj “Knjizi stvaranja” čitav svijet je stvoren od dvadeset i dva glasa, a u tibetanskoj mistici postoje dva svijeta : svijet utvara i naš materijalni svijet. Prvom odgovaraju riječi koje ubijaju, riječi zla, a ovom našem svijetu riječi dobra, riječi koje stvaraju. Mudraci vijekovima govore o riječima koje uništavaju, zavađaju i truju ljude, o riječima-noževima, riječima dželatima, riječima mržnje. Te riječi čine svojevrsni “đavolji rječnik”, o kojem je svojevremeno pisao Filip David u “Zapisima iz mračnih vremena” : “Đavolji rečnik” u svojim koricama obuhvata dijaboličan svet u kojem postoje reči-ubice i reči tlačitelji. Tu je čitava menažerija reči opasnijih od svake divlje zveri : reči koje kidaju, rastržu, proklete i uklete reči, zavodljive i pakosne, sa oštricom kame i tupošću malja za ubijanje. Reči koje velike i stvarne poraze pretvaraju u lažne i nepostojeće trijumfe.”
Filozof Đuro Šušnjić u čuvenoj knjizi “Ribari ljudskih duša” govori o “naoružanom jeziku”, u kojem se riječi ne vrednuju po tome koliko su istinite i jasne, već koliko su moćne. “Reči su oružje kojim se svet menja ili opravdava…Borba rečima prethodi govoru oružja”, kaže on. Mnogi pamte vrijeme kad je đavolji rječnik, kao poplava, zapljusnuo sve nas na prostoru bivše Jugoslavije, proizvodeći neviđenu mržnju i pripremajući govor oružja. Riječi su tada potpuno izokrenule stvarnost i laž je postala istina, mrak je postao svjetlo, zločin je pretvoren u vrlinu, lopovluk je obukao ruho patriotizma, glupost je zauzela mjesto pameti i znanja, a primitivizam je zavladao našim životima. Neviđena propaganda sručila se na naše glave masakrirajući i prošlost i sadašnjost, crne riječi gađale su u srca, u mozak, u sve u što se do tada vjerovalo, sve što je činilo naš svijet. Počelo je čistkama u jeziku i iz toga se jasno moglo pročitati ono što slijedi. “Iz jezika se može otčitati danas ono što će se stvarno desiti sutra : etničkom čišćenju prostora prethodi etničko čišćenje jezika, stvaranju čistih nacija prethodi stvaranje čistih nacionalnih jezika, čistke u jeziku najavljuju čistke u državi”, kaže Đuro Šušnjić. Tridesetih godina prošlog vijeka vođa najmračnije ideologije u istoriji je napisao : “ Snaga koja uvijek stavlja u pokret velike istorijske lavine, ili religiozne i političke pokrete, bila je magična moć izgovorene riječi. Široke narodne mase prije se odazivaju pozivu govornika nego ma kojoj drugoj sili.” Riječ je, naravno, o Adolfu Hitleru.
Šta nam, onda, kaže i poručuje današnji bosanski govor, šta znače riječi koje , kao puščana zrna, izlijeću iz usta naših političara, novinara, javnih ličnosti, svih koji oblikuju našu stvarnost i naše živote? Recimo, negiranje bosanskog jezika, šta to znači? Odgovor je jednostavan : negiranje jezika isto je što i negiranje naroda koji tim jezikom govori, brisanje jezika znači i brisanje tog naroda. Kad neko kaže da nije Bosanac ( ili bosanski Srbin, kako često čujemo), to znači samo jedno : nema države Bosne, nema bosanstva, nema bosanskog naroda. Ili ga u dogledno vrijeme neće biti.
U vrijeme Miloševićevog velikosrpskog pohoda, kad je ideja-vodilja bila stvaranje države za sve pripadnike samo jednog naroda, države u kojoj nema mjesta za druge, pridjev srbijanski, koji se odnosi na državu Srbiju, zamijenjen je pridjevom srpski, koji govori o samo jednoj, najbrojnijoj etničkoj grupi ( ili narodu, kako se to kod nas kaže) u Srbiji, pored više drugih, malobrojnijih. Tako smo dobili državu srpskog naroda, srpsku Skupštinu, srpsku kulturu, srpske sportiste, Srpsku akademiju nauka, kao da u Srbiji žive samo Srbi i niko više. Ili tako tek treba da bude. Pa je, recimo Rasim Ljajić postao srpski, a ne srbijanski političar, njegov prezimenjak Adem srpski fudbaler, Nađa Higl srpska plivačica, Vasko Popa srpski pjesnik, Ivan Klajn srpski lingvista. Tako su svi postali Srbi, htjeli to ili ne. Bilo bi zanimljivo, recimo, čuti odgovor Aleksandra Vučića na pitanje da li je on srpski ili srbijanski predsjednik. I da li muftiju sandžačkog smatra srpskim ili srbijanskim muftijom.
Koliko puta smo čuli da su Srbija i Republika Srpska dvije srpske zemlje, mada u Ustavu Srbije jasno piše da u Srbiji, pored Srba, žive i drugi, a u Ustavu RS da je to entitet ravnopravnih naroda Srba, Hrvata i Bošnjaka, kao i građana i Ostalih. To znači samo jedno : da tu žive ili treba da žive pripadnici samo jednog naroda, za ostale tu nema mjesta, oni ne postoje. Takve floskule se, kao u religijskim obredima, ponavljaju do besvijesti, sve dok, jednog dana, riječi ne oblikuju stvarnost na željeni način. U tom cilju je svojevremeno napravljeno i posebno uputstvo o praktičnom ponašanju političara, novinara i javnih ličnosti u javnosti u RS-u. Taj tajni dokument, nazvan Memorandum 2, napravljen 2011. godine (objelodanila ga je novinarka Mirha Dedić godinu dana kasnije) postao je neosporan putokaz u kreiranju politike i upotrebi jezika u manjem entitetu. Pored osnovnih zadataka na putu spajanja Srbije i RS-a, taj dokument, nastao u nacionalističkoj radionici Dobrice Ćosića, dao je detaljna uputstva o tome kako treba govoriti u javnosti. Recimo : uvijek treba reći da je BiH državna zajednica koja ima zajedničke organe, nikad ne upotrebljavati skraćenicu RS niti pominjati riječ entitet, pridjev srpski koristiti u svakoj mogućoj prilici, “makar to zvučalo i smiješno”, za Republiku Srpsku uvijek govoriti da je država srpskog naroda, Bošnjake što češće nazivati muslimanima, državu BiH pomenuti samo kad se to ne može izbjeći, i sve u tom stilu. Zapanjujuće je koliko su svi ti nalozi danas prihvaćeni, ne samo kod političara, novinara i onih koji se, bilo kojim povodom, pojavljuju u javnosti, već i kod običnog svijeta, na ulici ili na pijaci. Taj rječnik je postao prvorazredno pitanje novog srpskog patriotizma, i svako odstupanje od pravila okolina strogo kažnjava.
A kakva je situacija kod Bošnjaka?
Ni nalik. Ili, kako bi to rekli sarajevski Nadrealisti – drastična razlika. Bošnjačke javne ličnosti, uključujući i veći dio inteligencije ( o običnom narodu da i ne govorimo), ne samo da ne reaguju na antibosanske narative, već ne znaju značenje ni osnovih pojmova koji su danas u upotrebi u javnom govoru, a mnogi od njih papagajski ponavljaju riječi i sintagme koji ubijaju bosanstvo. Tako se, recimo u popisnom listiću na posljednjem popisu može naći rubrika u kojoj su izjednačeni etnička pripadnost i nacionalnost, što je direktni atak na postojanje države BiH. Jer, ako postoje tri ili više nacionalnosti, postoje i tri nacije, to jest države, i Bosne nema. Isto to se nalazi i u osnovnoj dokumentaciji – rodnim listovima, vjenčanim listovima i svim dokumentima koje izdaju državni organi. U kreiranju svih tih dokumenata učestvovali su i bošnjački “stručnjaci”. U šta li su gledali, Bože dragi?
Mnogim Bošnjacima koji, obično, dobro misle o sopstvenoj pameti i znanju, još nije jasno šta je nacionalnost, a šta etnička pripadnost, šta je bošnjaštvo, a šta bosanstvo, ko je i zašto konstitutivan, a ko suveren, jesmo li unitarna država ili nismo, šta je sekularizam, a šta politička religija, šta znači etničko političko predstavljanje, a šta demokratsko društvo… Zašto bošnjački političari, baš kao i neprijatelji Bosne, uporno tvrde da su Bošnjaci vjerska skupina, da su nastali direktno od bogumila, a da im je Turska nekakva pomoćna majka, zašto je religija postala nova mjera političke podobnosti, a Bošnjaci okrenuti srednjem vijeku?
I zašto oni sami prihvataju đavolji rječnik koji ih uništava?
(Slijedi : Država bez nacije)
