Piše: Saud Grabčanović
Bosna i Hercegovina pod protektoratom K&K monarhije
Uspostavljanje austrougarska vlasti u Bosni i Hercegovini nakon okupacije
Austro-Ugarska je započela svoju vlast nad Bosnom i Hercegovinom nasilnom okupacijom naše države 1878. godine. Mandat koji joj je 1878. godine dat za uspostavljanje reda i mira u BiH bio je privremen. Prema odlukama Berlinskog kongresa trebalo je da traje samo 30 godina. BiH je u tom periodu od trideset godina i dalje formalno-pravno predstavljala dio Osmanskog carstva, a vladar BiH u tom razdoblju je i dalje bio osmanski sultan. Nakon perioda vladavine od tideset godina, te modernizacije, industrijalizacije i uspostavljanja pravnog i demokratskog uređenja, Austro-Ugarska je trebalo da napusti BiH, koja bi tako postala samoodrživa nezavisna država. O daljnjem ustrojstvu i državnom uređenju BiH kao države trebalo se izjasniti stanovništvo na referendumu koji bi se organizovao nakon isteka tog mandata „za uspostavu reda“ i povlačenja Austrougara sa teritorije BiH. Prve četiri godine nakon okupacije Bosnom i Hercegovinom je upravljala austrougarska vojna uprava, da bi 1882. godine ona bila zamijenjena kombinovanom civilnom vlašću sastavljenom od lokalnih predstavnika i okupacionih činovnika. Prvih nekoliko godina bile su najteže za novu upravu. Na početku je bilo strahovitih poteškoća, na primjer bilo je potrebno vratiti u BiH više 200. 000 izbjeglica koje su napustile zemlju u toku ustanka 1875/1876. godine. Vođenje poslova u Bosni i Hercegovini nakon okupacije povjereno je Zajedničkom ministarskom savjetu. To je ozakonjeno odlukama 16. i 20. decembra 1878. godine. Pri ministarstvu vanjskih poslova Austro-Ugarske osnovana je posebna komisija za Bosnu kojom je prvi upravljao Jozef Szlavy. Nakon što je Jožef Slavi (József Szlávy) postavljen za zajedničkog ministra finansija Austro-Ugarske, 8. aprila 1880. godine, komisija za Bosnu potpada pod vlast Zajedničkog ministarstva finansija, a ministar finansija postaje i guverner Bosne i Hercegovine. Nakon Slavija, Bosnom i Hercegovinom upravljati će sljedeći zajednički ministri finansija kao guverneri : Benjamin Kalaji (Kallay,1883-1903.), Ištvan Burian (1903-1911.) i Leon Bilinski (1911-1915). Svi su bili mađarske nacionalnosti.
Pobuna u Hercegovini protiv austrougarske vlasti
Na nekim područjima u BiH povremeno je izbijalo nasilje, posebno u onim dijelovima Hercegovine koje je Crna Gora još svojatala. Godine 1879. izbila je pobuna oko Nevesinja, a 1881. godine izvršen je ozbiljan napad na vojne jedinice kod Gacka (blizu crnogorske granice). Da bi stekli povjerenje naroda u Hercegovini i ohrabrili izbjeglice da se vrate, Austrijanci su osnovali posebnu lokalnu miliciju zvanu “panduri”. Međutim, mnogi od tih pandura su se uskoro i sami pobunili, a neki su se odmetnuli u hajduke. Do mjeseca novembra 1881. godine u Bosni je bilo 12.840 austrougarskih vojnika, a u Hercegovini samo 4000. Da bi povećale vojne snage u cilju očuvanja mira, austrougarske su vlasti donijele vojni zakon prema kojem su svi Bosanci i Hercegovci bili dužni služiti austrougarsku vojsku. Ovom zakonu su se suprotstavili hercegovački Bošnjaci i Srbi, te dva mjeseca poslije objavljivanja Zakona zajednički počinju oružanu pobunu protiv Austro-Ugarske na teritoriji istočne Hercegovine, dijelova Sreza Konjic, te u gornjem Podrinju. Povod za dizanje ustanka bilo je donošenje tzv. Vojnog zakona za Bosnu i Hercegovinu u novembru 1881. godine kojim je proglašena vojna obaveza (regrutacija) za sve umno i tjelesno sposobne muškarce koji navrše 20 godina starosti. Ta je pobuna poznata u istoriji kao Hercegovački ustanak iz 1882. godine, koji su zajedno podigli Srbi i Bošnjaci protiveći se regrutaciji u austro-ugarsku vojsku. Ustanicima su se pridružili i panduri koje je Monarhija osnovala i plaćala. Hercegovački ustanak, poznat još i kao Druga nevesinjska puška i Uloški ustanak, počeo je 10. januara 1882.g odine napadom ustaničkih četa na žandarmerijsku stanicu u mjestu Ulog, Srez Nevesinje. U austrijskim službenim izvještajima ustanici su nazivani “banditima”. Zbog ove pobune bile su na tom području angažovane veće austrougarske vojne snage. Cijelog februara te godine austrougarska vojska je vodila borbe sa pobunjenicima u okolici Foče, kao i u planinama izmedju Foče i Sarajeva. Pobunjenici su imali oko 1000 ljudi koji su bili podijeljeni na dva odreda. Prvi pobunjenički odred se sastojao uglavnom od Srba-pravoslavaca i bio je pod komandom odmetnutog pandurskog oficira Pere Tunguza. Drugi pobunjenički odred su sačinjavali muslimani pod vođstvom Omer-bega Šačića iz Nevesinja. Šačićev odred su sačinjavali sljedeći borci, mahom Nevesinjci: Husko Merzić (jedan od ustaničkih vođa), Osman Merzić, Hasan Merzić, Omer Šendro, Ibro Šendro, Alija Marić, Salko Mućić, Alija Broćić (ustanički vođa), Ahmet Abaza, Meho Abaza, Suljo Abaza, Omer Omerika, Ševko Omerika, Mujo Jugo, Salih Dedović, Mujkan Demirović, Ibro Ćuković (ustanički vođa), Salko Tucović, Huso Tucović, Meho Kajan, Omer Husić, Muho Mušinović, Muho Kasumović (ustanički vođa), Halil Klepić, Alija Bajgorić, Ahmet Šabanac, Hasan Mašić, Ibro Leo, Maho Begović, Omer Zolj, Ahmet Zolj, Ibro Zolj, Mušan Zolj, Huso Zolj, Mujo Čagalj, Ibro Halvadžija, Avdo Dinaš, Avdo Pajević, Alija Šabović, Alija Čamo, Ramo Čamo, Omer Bralj, Ibro Totić, Omer Kafadar, Omer Zukanović (ustanički vođa), Alija Movrak, Alija Tucak (ustanički vođa), Alija Muhić (ustanički vođa)…. Pored ovih odreda postojale su i dvije manje mješovite skupine pobunjenika. U teškim borbama sa pobunjenicima austrougarske jedinice su pobijedile i ponovo osvojile cijelo to područje. Ili, kako je rečeno u službenom izvještaju: “Cijelo je područje bilo obuhvaćeno gustom ali nestalnom mrežom naših pokretnih kolona koje su sve više stezale obruč oko pojedinih bandi. Na kraju su banditi živjeli u tako teškim prilikama da su se, premda su još tvrdokorno pružali otpor, svi u mjesecu julu predali.” Ovo je bila posljednja ozbiljna pobuna u BiH protiv austrougarskih vlasti.U Hercegovini je nakon ove pobune više od deset godina trajala hajdučija koja je predstavljala običnu pljačku.
Dogovor austrogarskog cara i turskog sultana 1879. godine
Nakon što je K&K Monarhija okupirala Bosnu i Hercegovinu u aprilu 1879. godine, austrougarski car je sklopio sa osmanskim sultanom vrlo licemjeran sporazum, u kojem su neke klauzule bile poluistine, a neke čiste neistine. Austrougarski car Franjo Josip se tim sporazumom obavezao da će se strogo držati odluka Berlinskog kongresa i da neće dovesti u pitanje državnička prava „Njegova Carskog Veličanstva Sultana“ nad Bosnom i Hercegovinom. Ovim sporazumom je potvrđeno da će turski novac i dalje ostati u opticaju u BiH, da će se svi prihodi Bosne trošiti u samoj Bosni, da će novi upravni aparat zaposliti sve stare osmanske službenike i rođene Bosance, da će muslimani u BiH uživati punu vjersku slobodu, da će se ime Halife-turskog sultana i dalje spominjati u molitvama petkom u džamijama, da će fotografije osmanskog sultana kao gospodara BiH i dalje krasiti zidove javnih ustanova i škola…
(Nastaviće se)