Braća junaci

185

Piše: Jusuf Trbić

Priča o braći Lazić iz Janje i njihovoj porodici jedna je od onih priča koje ukrašavaju i vrijeme i ljude, i čine ih boljim. Istovremeno, to je primjer kako se i najveća herojstva, najveće tragedije i najveće pobjede guraju u zaborav kad dođu drugačije političke prilike i kad mrak potisne svjetlost. U cijelom svijetu, a pogotovo u Evropi, antifašizam je temelj društvenih odnosa, temelj cjelokupne današnje civilizacije, i ovakve priče nigdje ne mogu biti zaboravljene. Samo  na ovom dijelu Balkana antifašizam naknadno gubi rat, pa se rehabilituju i slave najcrnji zločinci – Pavelić i ustaše, Draža Mihajlović i četnici, Milan Nedić, Dimitrije Ljotić…Samo ovdje se uništavaju sjećanja  i ubijaju spomenici koji govore o jednom herojskom vremenu i ljudima koji su davali živote za dobro svih, za slobodu, za zajedništvo.

Zato priče kakva je ova o braći Lazić treba ponovo ispričati, da se ne zaborave, da se zna ko se za šta borio i ko je kakav bio. Trebaće nam to kad prođu ova pogana vremena i strašna politika mržnje, da shvatimo kuda treba da idemo.

…………………………………

 

Porodica Sime i Milice Lazić živjela je u Janji, u vremenu pred Drugi svjetski rat, kao i sve složne i vrijedne porodice. Simo je imao braću Diku i Branka, svi su mirno živjeli, u slozi sa komšijama Bošnjacima, i svi su dijelili iste radosti i isti strah. A strah je stizao s vijestima o ratnom požaru koji se širi, o stradanjima i zločinima, o fašizmu, koji je bio crna kuga toga doba. Simo i Milica su imali četiri sina – Momira, Kostu, Vojina i Mirka, dječake tek stasale, koji život još nisu okusili. Već 1941. godine ustaše su pohapsile napredne ljude, domaćine iz bijeljinskog kraja, među njima i Simu Lazića, i odvele ih u Jasenovac. On je streljan nedugo nakon dolaska u logor.

Njegovi sinovi su shvatili šta se sprema. Momir, najstariji od njih, sa nepunih 19 godina otišao je u partizane i stupio u redove Majevičkog odreda, koji kasnije ulazi u sastav 15. majevičke brigade. Zapamćen je po junaštvu. U teškim brobama bio je prvi u jurišu, pa je ranjen i ostavljen skriven u blizini Janje, da se liječi. Boravio je najčešće u skrovištima u selu Kojčinovcu, nadomak svog rodnog mjesta. Tu ga je našla prethodnica velike jedinice Nijemaca, koja je iz Bijeljine išla prema Janji. Otpor je bio uzaludan.  Momir je ubijen, a  niko ga  nije smio sahraniti. Neko je to dojavio njegovoj majci Milici, a ona je, uporna kakva je bila, prošla, praktično, kroz njemačke redove, došla u Kojčinovac i tajno sahranila sina.

Njegova braća slijedila su njegov primjer.

Kosta je važio za neustrašivog borca Terenske čete, koja je krajem 1942. i početkom 1943. godine operisala u Semberiji i podmajevičkim selima, u kraju koji su držali Nijemci i četnici. U toj su četi uglavnom bili mladići iz Bijeljine, Janje i okolnih sela, koji se ničega nisu bojali, pa su se ubrzo pročuli po cijelom kraju. Posebno je zapamćena akcija iz marta 1943. godine – napad na voz koji se kretao prugom Bijeljina – Ugljevik. Taj je napad izvršen tako brzo i silovito, da niko od mnoštva neprijateljskih vojnika nije uspio ni metak da ispali.

Uskoro je Terenska četa prerasla u bataljon, koji je ušao u sastav Kurjakove 17. majevičke brigade. Kosta, koji je zbog svog vedrog karaktera, bio omiljen među borcima, ubrzo je obolio od tifusa, pa je smješten u partizansku bolnicu u Donjoj Trnovi. Dugo je bolovao, ali nije prebolio. Njegova smrt je bolno odjeknula među njegovim drugovima.

U ljeto 1943. godine u partizane odlazi i treći brat Vojin. Imao je tek 18 godina i bio je gimnazijalac. Janja je u to vrijeme prvi put bila oslobođena, a Vojin je bio skojevski rukovodilac. Kad su partizani krenuli dalje, pošao je i on s njima. Bilo je to u vrijeme sedme neprijateljske ofanzive, kad su se  partizanske jedinice povlačile u pravcu Šekovića. I on se priključio 17. majevičkoj brigade i odmah se istakao u borbama. Početkom 1944. godine naglo se razbolio od tifusa i umro u Šekovićima. Četnici su njegov grob devastirali, i danas se ne zna gdje je sahranjen.

Partizanska komanda za područje sreza  željela je da sačuva posljednjeg, četvrtog od braće Lazića, pa je odredila da se najmlađi, Mirko, rasporedi na rad u Komandi, ali on je po svaku cijeni htio da se bori. Drugovima u KNOJU-u je rekao : “ Dok ima bande u šumi, ja se ne vraćam.”

A čekala ga je majka Milica, jer joj je još samo on ostao. Ona je vrijedno radila za partizane, kuća Lazića je i dalje bila oslonac antifašističkoj borbi. Umrla je u sam osvit slobode, i 6. aprila 1944. godine sahranjena je u Janji. Malo nakon toga poginuo je i Mirko, njen četvrti sin, na dužnosti političkog komesara.

…………………….

 

Priča o herojskoj porodici Lazić iz Janje nema nastavka. Za sad. Četnici i ustaše danas su ponovo osvojili ove prostore, a junaci, antifašisti, borci za slobodu i bratstvo među ljudima i narodima guraju se u zaborav. Došla su crna vremena, crni konji i crni jahači, što bi rekao Lorka.

Ali, pravi ljudi ne smiju zaboraviti i ne smiju dopustiti da fašizam naknadno pobijedi.

Ako su ljudi.