Piše: Jusuf Trbić
U prvomajskom broju Semberskih novina, sad već davne 1991. godine, objavio sam tekst pod naslovom « Četnici opet jašu», u mojoj stalnoj rubrici «Pogled iskosa». Bila je to logična reakcija na pojavu četništva, koja je nama, odraslim u društvu temeljenom na antifašizmu, djelovala bizarno. Istakao sam tom prilikom i nešto neobično – da Šešelj i njegovi sljedbenici podržavaju i fašističku ideju Velike Srbije i komunistu Slobodana Miloševića, što predstavlja opasno približavanje nacionalizma i socijalizma. Ta kombinacija, poznata po skraćenici « nacionalsocijalizam», ostavila je najcrnji trag u istoriji. Danas nikome nije neobično kad čuje da se Milošević našao u Muzeju holokausta u Vašingtonu ili u Muzeju Nirnberškog procesa, rame uz rame s najistaknutijim nacistima, pa se posjetioci tog muzeja mogu upoznati s postavkom «Zločini srpskog režima u Srebrenici» i vidjeti poster «Kosovo-genocid», pored Slobine slike. Ali, nekad je to izgledalo drugačije. Sve dok se s pohvalom četnicima nije oglasio vladika Kačavenda.
Držeći pomen Srbima stradalim u Drugom svjetskom ratu, i to u crkvi u Janji, vladika je predložio da se gradi zajednička grobnica svim Srbima stradalim u tom ratu, a u tu bi grobnicu bile prenese kosti i zločinaca i žrtava, i fašista i boraca protiv fašizma, i koljača i zaklanih! Uz to, vladika je pohvalio četnike, tu, kako je rekao, «teritorijalnu odbranu», i izjavio da bez četnika ne bi bilo «ni jednoga srpskog uveta». Uz to je ustvrdio da «narodi nikad nisu bili tako zavađeni kao za vrijeme ovoga titoističkog perioda», što je bila nečuvena laž. Napisao sam o tome tekst pod naslovom «Šubara i cvijeće», jer to niko drugi nije htio. Ili nije smio.Tekst je u Semberskim novinama izašao 15. juna, te 1991. godine.
Od tada do danas sve se promijenilo. Četnici su, pola vijeka nakon istorijskog poraza fašizma, naknadno pobijedili, i to usred Evrope, kojoj je antifašizam temelj i zvijezda vodilja. I ne samo da su notorni zločinci dobili svoje ulice i trgove, već se četništvo uselilo i u knjige istorije i u školske udžbenike, odakle su naglavačke izbačeni antifašisti. A ti zločinci i saradnici okupatora su i zakonski rehabilitovani. U Republici Srpskoj je još 5. decembra 1999. godine usvojen Zakon o pravima boraca RS ( objavljen u Službenom glasniku). U članu 2. toga zakona izjednačeni su u pravima učesnici antifašističke borbe i pripadnici Jugoslovenske vojske u otadžbini. Tako su bosanski Srbi još jednom pokazali da su veći Srbi od onih u Srbiji, jer je to u Srbiji učinjeno «tek» 2004. godine. Ali, dotle su već bile izvršene sve pripreme. Sjećamo se kako je Vuk Drašković još 1992. godine otkrio spomenik Draži Mihajloviću na Ravnoj Gori ( kasnije su podignuti spomenici i u Ivanjici, Lapovu, kod Kosjerića itd, dok u okolini Dobruna, kod Višegrada, u RS-u, na mjestu hapšenja Dražinog, crkva podiže manastir). I tamo su četnici ušetali u knjige istorije i udžbenike, a u toku je proces rehabilitacije Draže Mihajlovića. Očekuje se da će se slično dogoditi i sa notornim fašistom Milanom Nedićem, predsjednikom Vlade, koga je postavila njemačka komanda i podržavala ga sve vrijeme rata. Srbijanskim vlastima nije zasmetalo čak ni otvoreno negodovanje braće Rusa, prilikom obilježavanja Dana oslobođenja Beograda, a nisu im zasmetali ni glasovi iz Evrope i svijeta. A i kako bi, kad je danas na čelu Srbije nekadašnji Šešeljev vojvoda, koji je četnički plan stvaranja Velike Srbije hvalio kao samu Bibliju četništva.
U samoj Srbiji burne su rasprave o tome kad je streljan i gdje je sahranjen nekadašnji četnički vođa, jer je to bitan element za dalje uzdizanje kulta četništva. Kao što je poznato, Draža je osuđen na smrt 15. jula 1946. godine, na procesu koji je obznanio brojne dokumente i dokaze o saradnji četnika s okupatorima. Streljan je dva dana kasnije, zajedno sa grupom osuđenika, među kojima su bili i zloglasni Dragi Jovanović, organizator policijske službe i kvislinški upravitelj Beograda, Kosta Mušicki, komandant pronacističkog Srpskog dobrovoljačkog korpusa, Boško Pavlović, pomoćnik komandanta Srpske narodne straže, Tanasije Dinić, Nedićev ministar i drugi. Interesantno je da su se, pred kraj rata, saveznici otvoreno suprotstavili četnicima, označivši ih kao njemačke pomagače, pa je i kralj Petar izdao naredbu svojoj «Vojsci u otadžbini» da prekine saradnju s okupatorom i potčini se komandi partizana. Bilo je to 12. septembra 1944. godine. Mihajlović je naredbu odbio, pa su ga Nijemci postavili na čelo svih kvislinških snaga u Srbiji. Pored njegovih četnika, tu su bili i Srpska državna straža, Srpski dobrovoljački korpus i Srpska granična straža. A da bi pokazao koliko cijeni njihov doprinos, Hitler je 11. oktobra te 1944. godine odlikovao Gvozdenim krstom Pavla Đurišića, jednog od najbližih Dražinih saradnika.
Uz sve što se zna o četnicima, to nije bilo dovoljno da spriječi njihov zakašnjeli trijumf nad antifašistima. U cijeloj Republici Srpskoj danas nema ulica s imena antifašista, srušeni su im spomenici, izbrisani su iz udžbenika, o njima se ne govori, i samo je pitanje vremena kad će nestati iz kolektivnog pamćenja. Što nije ni čudo, jer je četnički politički program, «Homogena Srbija», poslužio ( ponovo) kao temelj stvaranja Velike Srbije u ratnim pohodima Srbije i Srba na Hrvatsku, Bosnu i Kosovo. Autor tog programa, politički rukovodilac četničkog pokreta Stevan Moljević, bio je ideolog etničkog čišćenja, kao sredstva za stvaranje države za sve Srbe. Kao što smo vidjeli, novi četnici, pod Karadžićevim vođstvom, taj su program u Bosni ostvarili, a njihovi sljedbenici čuvaju rezultate njihove «borbe», svim sredstvima. I to sve uspješnije. Pa nama ostaje da se zapitamo : da li je vrijeme za stvaranje antifašističkog fronta, koji će pokazati da se zločinom, ipak, ne može pobijediti. Kad nije moglo onda, kad su fašističke sile drmale svijetom, ne može, vala, ni danas!