Piše: Jusuf Trbić
Čim je nikao prvi neboder u srcu stare čaršije, vidjelo se kuda to vodi. Seljakluk je počeo uzimati danak. Srušiti zgrade stare vijekovima, čitav jedan mali svijet, da bi se na tom mjestu sagradila ružna, uspravna zgrada s malim prozorima i balkonima, to je mogla zamisliti samo ruralna svijest, koju su kultura i istorija jedva dotakle. To je ista ona svijest koja je sanjala da bosanske gradove poruši do temelja, pa da uzore to mjesto, ona svijest koja je progovorila kroz usta trebinjskog kamiondžije Vučurevića : “ Sagradićemo još stariji i ljepši Dubrovnik”. Gradnja Bijeljine, u kojoj će biti ubijena prošlost, da bi političari imali osjećaj da istorija počinje od njih, krenula je tada na svoj put bez povratka. Nakon Janjice čaršije, na red za rušenje brzo je došlo skoro cijelo staro jezgro grada, Stara čaršija, koja i danas, sa fotografija, plijeni uzdahe onih koji znaju šta je grad.
Zadatak projektovanja novog centra grada povjeren je arhitekti Vasi Todoroviću, Bijeljincu koji je živio u Sarajevu. A on je, rukovodeći se željama vladajuće bijeljinske garniture, napravio plan da Bijeljina dobije jedan od najvećih gradskih trgova u tadašnjoj Jugoslaviji. Čak tri hiljade kvadratnih metara praznog prostora, nije to malo! Nikoga nije interesovala činjenica da je tu već postojao trg ispred zgrade Vijećnice, znatno manji, ali neuporedivo ljepši ( zvali smo ga Mali park), sa velikim platanima, cvijećem i živom ogradom od šimšira. Niti se iko osvrnuo na to što novi plan predviđa rušenje 32 stare zgrade u centru, koje su činile jedinstvenu arhitekonsku cjelinu, čaršiju koja bi danas bila neuporedivi ukras grada. Na obodima trga isplanirane su neobične nove građevine. Neobične, jer se stilski nisu, ni na kakav način, uklapale u okolinu. Najprije zastrašujuća socrealistička zgrada Suda ( iste su takve građene serijski i u drugim gradovima), ravna i jednolična, kao kutija za cipele. Samo veća. Omladinski dom, s niskim pročeljem, bezličan, koji je služio, činilo se, samo za to da s druge strane sakrije pogled na Atik džamiju. Na uglu, na kojem je bila i moja kuća, nikla je nova zgrada Biblioteke,u modernom stilu, koja je sasvim odudarala od austrougarske zgrade Vijećnice. Nova stambena zgrada sagrađena je na uglu preko puta, gdje joj nikako nije bilo mjesto. U današnje vrijeme izgrađen je novi Centar za kulturu, na mjestu Omladinskog doma, po uzoru na zgrade Vlade u Banjoj Luci – mastodont od stakla i betona, sušta suprotnost susjednim zgradama Muzeja i Vijećnice. Ništa se ni s čim ne uklapa. To je, čini mi se, svojevrsni presjek zajedničkih osobina nekadašnje i sadašnje vlasti, njihovog neznanja, osionosti i potpune odvojenosti od svijeta i vremena.
Čak i ovlašni pogled na prošlost našeg grada otkriva neke zanimljive detalje, koji danas izgledaju neobično.
Na primjer : oni koji dugo pamte sjetiće se da je nekada postojao čak i javni toalet, na uglu ispred sadašnje zgrade Biblioteke, otprilike na mjestu na kojem se danas nalazi kiosk za prodaju štampe. Pa su građani mogli tu lijepo da svrate i da za male pare olakšaju dušu i ostalo. I oni koji su bili u prolazu, i došljaci iz okolnih sela, ali i brojni domaći luftiguzi, bekrije, bećari, džabalebaroši, badavadžije, zgubidani, besposličari, dilberi, lelemudi, mufljuzi, rutomudi, lendohani i hairlije, kojih je vazda bila puna čaršija. Tu je radio i poseban ćenif-majstor, koji je uredno naplaćivao svaku posjetu, i s tog radnog mjesta otišao u penziju. Kad je čaršija srušena, stradao je i taj javni WC, a vlast nije planirala novi. Valjda zato što je nezgodno organizovati javno otvaranje i presijecanje vrpce. A možda i zato što političari to mogu da rade gdje god žele, a ostala raja – nek se stisne. Pa mnoštvo naroda koji po cijeli dan tutnji kroz grad mora da se snalazi kako zna, da traži skrovita mjesta, rijetko rastinje, ćoškove, tuđa dvorišta, ili da mole konobare da ih puste u neki od kafića. Za sad se nije javio ni jedan od domaćih investitora da ispravi ovu grešku i gradu ponovo podari tu važnu ustanovu. Možda bi mogao pomoći Međunarodni monetarni fond ili neka slična međunarodna organizacija, valjda i oni znaju šta je nužda.
Bijeljina je nekad imala čak i Gradsko kupatilo, koje je odigralo izuzetnu ulogu u utjerivanju higijene u narod, a nalazilo se na kraju uske ulice koja vodi od trga prema Majevičkoj ulici ( današnja Njegoševa). Posjetioci su na raspolaganju imali zasebne kabine, ali je sam čin kupanja, nekako, bio zajednički. Mada je i dalje većina prednost davala kućnim aktivnostima, u koritu ili hamamu, ako ne računamo one koji su rano nabavili rijetke kade za kupanje ili ih dobili u društvenom stanu. Ali, čitav život se, na neki način, odvijao u zajedništvu. Zajednički rad, zajednički praznici, druženja, teferiči, kafane, sijela, avlije i roštilji, kino i pozorište, orkestri i igranke, korzo i park, kulturno-umjetnička i sportska društva, a baška radne akcije, pa je čak i umiranje bilo u znaku zajedništva – na dženaze i sahrane dolazili su svi, i to su bili svojevrsni kulturni događaji.
I nekadašnjih čaršijskih žestokih momaka sjećamo se sa sjetom, jer su oni bili vitezovi u odnosu na one koji su došli kasnije, pucajući sleđa i iz potaje. Avdo Motka, Hasan Duka, Zijo Šipak, Hamdija, Mile Tulija, Mijo Laura, Hitko, Gigo i ostali imali su kodeks koji su poštovali : nisu udarali na slabije i svaki sukob su završavali kao odmjeravanje snaga, kao sportsku borbu u kojoj pobjeđuje jači. I bili su dio čaršije.
Čak su i gradski čudaci bili nekakva zajednička briga, svi su ih znali i svi su im pomagali, na ovaj ili onaj način. Zapamćeni su : Ćune, Ćazim s nadimkom Brabonjak ( na taj nadimak on nikako nije pristajao), Ibrahim patuljak, Hatanče, Salko Okan i Mićo ( njega su arkanovci ubili prvog dana agresije), da pomenem samo neke, bili su predmet sprdnje, kako to u provinciji često biva, ali i brige i pažnje mnogih ljudi u čaršiji, pa su imali i da jedu i da piju, a neko bi se uvijek pobrinuo da se i takvi ljudi, kad umru, sahrane onako kako dolikuje insanima. Uvijek je bilo sirotinje i onih koji jedva sastavljaju kraj s krajem, ali nije bilo narodnih kuhinja, jer je komšiluk imao obavezu da pomogne, koliko može, najsiromašnijima. A kad bi neko ko baš nema para za bacanje počeo praviti kuću, neizostavna je bila moba – komšije, kolege, prijatelji, drugovi, svi su dolazili da pomognu, kako ko može, pa su nam se kasnije ljudi i po Evropi čudili – plate male, a svi imali kuće! Kako to objasniti onima koji i u kafani plaćaju piće svako za sebe, obaška, onako kako i žive? Kako im objasniti naša druženja, zajedničke proslave 1. maja, Nove godine i ostalih praznika, skupne izlaske, naše igre, okupljanja, naše živote ispunjene familijom i prijateljima i otvorene za sve dobre ljude? Kad bolje razmislim – nikako. Ali vama, koji ovo čitate, ne moram mnogo objašnjavati. Dovoljno je da se zagledate u sebe, nekadašnje, da se vratite na trenutak u prošlost, pa ćete vidjeti drage slike od kojih će vam biti toplo u duši.
I sebe, i sve nas, drugačije i bolje nego što smo danas.