Piše: Saud Grabčanović
Hrvati u četnicima u Drugom svjetskom ratu
Ljudi moji, pa zar je to moguće (što rekao rahmetli Mladen Delić), Hrvata je bilo u četnicima u Drugom svjetskom ratu? To je danas prosto nevjerovatna činjenica, za ono Riplijevo „Vjerovali ili ne“! Istorijske činjenice nam danas govore da je ovoga stvarno bilo i to posebno u Dalmaciji. U Splitu je bila komanda četničkog pokreta iz više razloga: veličine grada, saradnje četnika s Italijanima koji su okupirali grad i podupirali četnički pokret, razvijenog prijeratnog integralnog jugonacionalizma i Orjune među dijelom Hrvata, te, što je vrlo važno – ključnog strateškog mjesta za ostvarenje planova izlaska četnika na more od Dubrovnika do Karlobaga. U Dalmaciji je još od prije rata postojala povezanost četnika i Orjune, organizacije jugoslovenskih patriota koja je imala veliki broj pripadnika među Hrvatima u Splitu i okolini. S osloncem na članstvo Orjune četnički vojvoda Ilija Trifunović Birčanin osniva četnički štab, u tada od Italijana okupiranom Splitu. Da napomenem, prema dogovoru o rasparčavanju bivše Jugoslavije, cijela Dalmacija je pripala Italiji i tu nije bilo NDH vlasti niti ustaša. NDH je u svom sastavu imala i „kontrolisala“ samo kontinentalni dio današnje Hrvatske, BiH i Srem. Vojvoda Ilija je tada u Dalmaciji osnovao više četničkih jedinica sastavljenih u dobrom dijelu od etničkih Hrvata. U februaru 1942. godine on je u Splitu osnovao Srpski nacionalni komitet, a u julu 1942. godine i Komitet ravnogorskih nacionalista.
Korijeni četništva u Dalmaciji-splitska Orjuna
U borbi za samostalnost uoči Prvog svjetskog rata dio hrvatskih građanskih slojeva bio je duboko projugoslavenski i prosrpski orijentisan. Njihova aktivnost nije bila tek politička nužnost ili materijalna korist koju im je tajno davala Srbija, već često i najdublje uvjerenje zbog koga su riskirali zatvore i stradanja. Srbija u tim krugovima nije bila promatrana kao neko ko će pomoći u suzbijanju italijanskog uticaja, već kao Pijemont čijoj su se nepostojećoj demokratiji mnogi hrvatski umjetnici i intelektualci onog vremena istinski utopistički divili. Posebno je Dalmacija sa gradom Splitom u to vrijeme prednjačila po ovakvoj orijentaciji svog građanstva. U toku Prvog svjetskog rata u jesen 1914. godine u Rimu su se hrvatski emigranti koje je proganjala austrougarska vlast: novinar Frano Supilo, advokati Ante Trumbić, Hinko Hinković i Frano Potočnjak, te vajar Ivan Meštrović, dogovorili da osnuju tzv. Jugoslavenski odbor. Taj je odbor imao zadatak da u duhu narodnog jedinstva i pod jugoslavenskim imenom radi za oslobođenje južnih Slovena pod Austro-Ugarskom i za njihovo ujedinjenje sa Srbijom u zajedničku državu Jugoslaviju. Odbor je službeno osnovan 30. maja 1915. u Parizu sa advokatom Antom Trumbićem, rodom iz Splita, kao predsjednikom, te sjedištem u Londonu i uredima u Parizu, Ženevi, Petrogradu i Washingtonu. Jugoslavenski odbor razvio je snažnu promidžbenu djelatnost za ujedinjenje koje je uključivalo rušenje Austro-Ugarske i odbranu istočnojadranske obale od italijanskih pretenzija. Budućem ujedinjenju južnih Slovena snažno se protivila Italija. Nakon sloma Austro-Ugarske u jesen 1918. godine srpske trupe su po pozivu vlade „ Države SHS“ zaposjele teritoriju Hrvatske. U nekim gradovima, kao u Zagrebu, srpske su trupe bile loše dočekane, pa je čak bilo i oružanog otpora. Međutim, u Dalmaciji je situacija bila potpuno drugačija. U Splitu, Rijeci, Šibeniku, Zadru, Dubrovniku i nizu drugih manjih gradova i mjesta, srpska je vojska dočekana sa oduševljenjem građanstva i ovacijama! Split je oduševljeno dočekao srpsku vojsku 20.11.1918. godine. Tog je dana u Split svečano umarširao 2. bataljon 13. pješadijskog puka Timočke divizije. Na splitskoj rivi srpsku vojsku je čekalo 20.000 Splićana uz povike : “Živjela srpska vojska! Živjela Jugoslavija!”. Nakon toga je najprije svečano intonirana srpska himna „Bože pravde“ uz velike ovacije prisutnih građana. Tadašnji splitski gradonačelnik dr Josip Smodlaka je nakon intoniranja himne održao pozdravni govor u kojem je rekao i sljedeće: “Dobro nam došla najdraža braćo naša, dobro nam došli nepobjedivi sokolovi naši! Dobro nam došli osloboditelji naši, ponosni naš cvijete, najljepši i najmiliji. Blagosloven bio čas kada vas vidjesmo. Blagoslovena vam svaka stopa bila!” Da napomenem, prema podacima koji su dostupni Split je bio i ostao sve do druge polovine 20. stoljeća najjugoslovenskiji od svih gradova Jugoslavije, koji je prijetio zagrebačkim političarima da će sam Dalmaciju ujediniti sa Kraljevinom Srbijom ako oni odluče da stvore nezavisnu republiku Hrvatsku. Nakon ujedinjenja u zajedničku državu, splitski projugosloveni su pojačali svoje aktivnosti. U Sokolskom domu u Splitu je 23. marta 1921. godine, u dvorani prosvjetnog društva »Svetlo«, utemeljen pokret Jugoslovenske Napredne Nacionalne Omladine (J. N. N. O.), “avangardu za državnu sigurnost”. Ovaj je pokret bio organizovan po uzoru na italijanske fašiste crnokošuljaše (crne odore i fašistički pozdrav: kult rasnosti jugoslovenskog čovjeka) – s krilaticom „Protiv unutarnjeg i vanjskog neprjatelja!“, „Za državno i narodno jedinstvo!“ i „Za red, autoritet i snagu Jugoslavije!“ – jezgru buduće Orjune. Ovu organizaciju u Splitu su osnovali Hrvati koji su bili pristalice velikosrpske ideologije i jugoslovenstva, zajedno sa sljedbenicima Jugoslovenske demokratske stranke velikosrbina dr. Svetozara Pribićevića (tada ministra unutarnjih poslova Kraljevine SHS). Zbog svoje političke orijentacije ovi se ljudi nazivaju „hrvatskim velikosrbima“. Tom prilikom je izabran inicijativni odbor : predsjednik Marko Nani, sekretar Edo Bulat i blagajnik Dinko Margetić. Ostali članovi odbora su bili: Otokar Lachman, Paško Fabris, Berislav Anđelinović, Ćiro Čičin-Šain, Vlado Matošić, Zvonko Jelaska, Vice Krstulović i Ivo Petković. U ljeto te godine je održana izborna skupšina i izabran prvi Centralni odbor, a prvi broj glasnika »Pobjeda« (idejni pokretač lista dr. Berislav Anđelinović) – “u znaku sigurne i konačne pobede jugoslovenstva i nacijske afirmacije u svetu” – objavljuju na sam Vidovdan (28. lipnja). Uvodni članak napisao je ideolog i urednik »Pobjede« prof. Ćiro Čičin-Šain (koji je od 1945. do 1958. godine bio kustos muzeja u Splitu i urednik „Slobodne Dalamcije“). Čičin-Šain je članku dao naslov »Naš put«: “… Stari program nacionalističke omladine (“Mlada Bosna” im je ideal, op.a.) biće revidiran i razvićemo ga … znamo zašto smo se borili: za oslobođenje i državu najpre, zatim za ekonomski napredak i razvijanje društva, konačno za nacionalnu duševnu kulturu i ispoljenje vrednota jugoslovenske rase. To je naš put bio i po njemu idemo … Čitava je naša snaga u slivenom društvu jugoslovenskoga naroda. A ta je snaga već u nama!… Ne verujemo u stare, jer oni ne veruju u Jugoslaviju!” J.N.N.O. “oduševljeno pozdravljaju i mnogi ugledni stariji narodni radenici, kao predsjednik Narodne Skupštine dr. Ivan Ribar, dr. Svetozar Pribićević, dr. T. Tomljenović i mnogi drugi. Sa naročitim oduševljenjem pozdravlja ga bivši prvi potpredsjednik vlade, stari narodni borac Juraj Biankini. Blagopok. nar. poslanik dr. Zdravko Kovačević, u svom pismu uredništvu „Pobjede“, kaže: “Pokret nacionalističke omladine smatram najvažnijim događajem posle 1. decembra 1918. Orjuna-pokret J.N.N.O. brzo se proširio od Vardara do Triglava “skoro po čitavoj teritoriji naše Kraljevine”- Ljubljana, Zagreb, Beograd, Kosovska Mitrovica, Skopje”. J.N.N.O. 3. decembra 1922. novim Statutom (izradio ga je Jerko Čulić) promijenio je ime u Organizacija jugoslovenskih nacionalista (skraćeno: Or.Ju.Na. ili ORJUNA) s motom “Orjuna iznad svega: Jugoslavija iznad Orjune!”. Novo ime je prihvaćeno 1. decembra 1922. (na praznik ujedinjenja) na Prvom kongresu Orjune održanom u Splitu. “Novi predsednik Leontić bio je burno pozdravljen, a bivšem predsjedniku Koroliji izražena je zahvalnica čitavog kongresa. Ovaj je bio prvi Direktorij Orjune, pošto je vođstvo iz cijele Jugoslavije sankcionisalo statut, i on bio odobren za cijelu zemlju od ministra unutrašnjih djela, što je značilo i početak pravilnog funkcionisanja organizacije.
(Nastaviće se)