Piše: Saud Grabčanović
Ilija Trifunović Birčanin – četnički vojvoda iz Splita
Vojvoda Ilija Trifunović Birčanin je rođen u Topoli u Srbiji. On je bio poznati četnički vojvoda koji se istakao još u Balkanskim ratovima, pa i kasnije u I svjetskom ratu. Bio je među zavjerenicima koji su izveli državni udar 27. marta 1941. godine. Nakon ovog puča i otkazivanja Trojnog pakta, Njemačka je napala Kraljevinu Jugoslaviju, koja se za dvije sedmice rata raspala kao država. Ovaj je puč kasnije rezultirao krvavim građanskim ratom na području Jugoslavije, posebno na teritoriji novonastale NDH, gdje su bile ubijene stotine hiljada njenih stanovnika, posebno Srba. Nakon kapitulacije Jugoslavije u aprilu 1941. godine Ilija se sklonio u selo Lipovo pokraj Kolašina (Crna Gora), gdje su se u to vrijeme kretali poznati velikosrpski nacionalisti: Stevan Moljević, Dobroslav Jevđević, Pavle Đurišić i drugi istaknuti četnički vojvode i ideolozi. U septembru 1941. godine Ilija Birčanin je došao u Split, gdje je zajedno sa Dobroslavom Jevđevićem uspostavio četničko zapovjedništvo u saradnji sa italijanskim okupacijskim vlastima. Oslonivši se na članstvo ORJUNE, on je osnovao više četničkih odreda sastavljenih u velikom dijelu od etničkih Hrvata. U febraru 1942. godine u Splitu je osnovao Srpski nacionalni komitet, a u junu iste godine Komitet ravnogorskih nacionalista. Birčanin je održavao veze i sa Englezima koji su mu podmornicom “Thorn” u januaru 1942. godine donijeli radio stanicu i doveli dva oficira za vezu, koje je poslala kraljevska izbjeglička vlada iz Londona.
Razlozi radi kojih je Split odabran za četničku komandu
Razlozi radi kojih je Split odabran kao četničko središte bili su veoma jednostavni. Split je bio najveći grad na hrvatskoj obali, dok su Rijeka i Zadar bili od kraja I svjetskog rata pod Italijanima. Što se tiče geografskog položaja i nacionalne strukture stanovništva, Italijanima i četnicima je puno racionalnije bilo izabrati za središte četničkog pokreta Zadar ili Šibenik. Naime, ti gradovi su, za razliku od Splita, imali brojno pravoslavno zaleđe u okolici Obrovca, Benkovca i Knina, te brojna značajna četnička uporišta kao Kistanje, Golubić, Strmica i druge. Splitsko zaleđe je imalo beznačajan broj Srba i bilo je bez četničkih uporišta. Osim toga, Zadar i Šibenik su se nalazili daleko od linije „razgraničenja“ NDH i Italije, dok se Split nalazio na samoj granici Italije i NDH, kao područje potencijalne nestabilnosti. Osim toga, u zaleđu Splita je živjela ogromna hrvatska nacionalna većina i to nacionalno svjesnih Hrvata. Uprkos svim ovim činjenicama četničko je vođstvo odabralo Split za glavni štab, jer se u njemu osjećalo najbezbjednijim. Split je u to vrijeme bio poznat kao grad u kojem je preovlađivalo projugoslovensko raspoloženje građanstva još od doba austrougarske vladavine. U njemu je postojao i vrlo snažan centar Jugoslavenske nacionalističke omladine (Orjuna), najjači u Hrvatskoj. U Dalmaciji je prije Drugog svjetskog rata djelovalo čak 50 ogranaka Orjune. Orjuna je imala svoje pristalice i ogranke i širom Banovine Hrvatske, uključujući Zagreb i ostatak Hrvatske. Ipak, najjači pokret Orjune bio je u Splitu. Njezino članstvo su činili “jugoslavenski nacionalisti hrvatskog plemena”. U Splitu je izlazio i orjunaški list „Pobjeda“. Danas izgledaju nevjerovatno fotografije iz tadašnjih novina koje prikazuju masovne orjunaške skupove na prepunoj splitskoj rivi. Nakon osnivanja četničkih jedinica u Splitu djeca vrlo uglednih splitskih, kaštelanskih i trogirskih orjunaša odlazila su u četnike!
Održavanje veza četnika sa vladom u Londonu
Draža Mihajlović i Ilija Birčanin su u ratu održavali komunikacije sa Jugoslovenskom izbjegličkom vladomu Londonu (u kojoj je bilo i Hrvata), koja im je kod saveznika nastojala dati legitimitet Jugoslavenske vojske u otadžbini, službene vojske propale države Jugoslavije. Draža Mihajlović je od 1942. godine bio i ministar obrane u toj vladi (naslijedio je relativno umjerenog četničkog oficira Dušana Simovića, vođu puča u Beogradu u martu 1941. godine). Osnovna parola četnika bila je: mir i saradnja s Italijanima (ako može i Nijemcima), te istrebljenje hrvatskog i muslimanskog stanovništva. Sljedećim proglasom Draže Mihajlovića, osnovana je u selu Crni Potoci 27. lipnja 1941. Dinarska četnička divizija pod komandom pravoslavog sveštenika popa Momčila Đujića. U početku je Dinarska divizija bila autonomna s obzirom na Ravnogorski četnički pokret, i tek 1942. godine pristupa pod komandu Draže Mihajlovića, s kojim iz svog štaba održavaju stalnu radio-vezu.
Pri svom formiranje Dinarski četnici bili su podijeljeni na sljedeće pukove:
- pukovnija kralja Petra II, smještena u Lapcu
• pukovnija Petra Mrkonjića, smještena u Plavnu
• pukovnija Gavrila Principa, smještena u Bosanskom Grahovu
• pukovnija kralja Aleksandra I, smještena u Bosanskom Petrovcu
• pukovnija Onisima Popovića, smještena u Kosovu kod Knina
• pukovnija vožda Karađorđevića, smještena u Gračacu
Dinarska četnička divizija je djelovala na tromeđi Like, Dalmacije i Bosne. Četnički odredi bili su pomagani od italijanskih vojnih snaga opremom, hranom i logistikom, te su djelovali kao gerilska sila protiv vojske NDH i partizanskih snaga. Isto kao i Mihailovićevi četnici u Srbiji i Bosni, Đujićevi četnici su prihvatili radikalni velikosrpski politički program koji uključuje etničko čišćenje teritorija za koje su smatrali da na njih Srbi polažu pravo. Prema elaboratu Dinarske četničke divizije iz marta 1942. godine, glavni cilj programa tih četničkih skupina bio je “stvaranje jedne velike Srbije, koja bi obuhvatila: Srbiju, Vojvodinu, Bosnu, Hercegovinu, Crnu Goru, Dalmaciju (do Šibenika) i Liku. (…) U tako zamišljenoj srpskoj jedinici: ”ima isključivo živeti pravoslavno stanovništvo.” U jesen 1944. godine dinarski četnici su se nadali iskrcavanju zapadnih saveznika na Jadranu, koji bi im pomogli uspostaviti “zapadne granice Velike Srbije”. Međutim ta njihova očekivanja su pala u vodu, pa su Đujićevi četnici u martu 1945. godine bili prisiljeni na povlačenje, tačnije na bjekstvo iz Dalmacije i Hrvatske u Austriju i Italiju.
(Nastaviće se)