Piše: Jusuf Trbić
Ovaj naslov dao sam tekstu u Semberskim novinama, u broju koji je izašao otprilike godinu dana prije početka rata protiv Bosne. Tada su se na javnoj pozornici pojavili sljedbenici četnika, sa istom ikonografijom i istim idejama, što je, skoro pola vijeka nakon Drugog svjetskog rata, izgledalo bizarno. Sve istine o fašizmu i amntifašizmu bile su već odavno definitivno utvrđene i činilo se da se tu ne može ništa promijeniti. Na žalost, nije bilo tako. Nagovijestio je to tada i vladika Vasilije Kačavenda, koji je u crkvi u Janji, na pomenu Srbima-žrtvama rata, proglasio četnike za teritorijalnu odbranu, bez koje, kako je rekao, „…ne bi bilo ni jednoga srpskog uveta.“ Skoro istu takvu izjavu čuli smo nedavno i od predsjednika RS-a Milorada Dodika, na svečanosti na Kozari, kad je govorio o četničkom vojvodi Urošu Drenoviću. Vladika je u istoj propovijedi pozvao da se kod manastira Tavna gradi spomenik svim poginulim Srbima, bez obzira na to jesu li bili u četnicima i partizanima. U to vrijeme takva inicijativa izgledala je, u najmanju ruku, apsurdno, danas vidimo da je fiktivno pomirenje četnika i partizana i rehabilitovanje fašističke prakse jedna od ideja-vodilja nove velikorpske ideologije.
O saradnji četnika Draže Mihajlovića sa ustašama, Nijemcima i Italijanima odavno je sve poznato, govore o tome i bezbrojni dokumenti iz njemačkih i ustaških izvora, pisali su o tome mnogobrojni autori, od domaćih do stranih, među kojima su i Čerčil i Hajnrih Himler i brojni svjetski istoričari, svjedoci četničkih zločina ne mogu se ni pobrojati, sve je to posloženo u kolektivnoj memoriji, u muzejima i knjigama i ne postoji način da se takva istina negira. Pa ipak, svjedoci smo ovovremene rehabilitacije najcrnjih zločinaca i fašističkih poslušnika, među kojima su čak i notorni nacista Dimitrije Ljotić ili Milan Nedić, koji je početkom 1942. godine Srbiju proglasio prvom zemljom u Evriopi koja je „riješila jevrejsko pitanje.“ Razlog je, naravno, jasan: rat za „ujedinjenje srpskih etničkih prostora“, kako je govorio Slobodan Milošević, vođen je doslovno prema četničkom programu „Homogena Srbija“, pa se, opravdavanjem četnika, njihove saradnje s fašistima i njihovih zločina, opravdava sve što je učinjeno u Bosni, u Hrvatskoj i na Kosovu. Čudno je da samo u ovom slučaju službena srbijanska politika ne prihvata ni jedan stav ruske istoriografije o četnicima, niti istinu o partizanima, nosiocima antifašizma, koju je sam Vladimir Putin izrekao svojevremeno u Beogradu, kao gost na obilježavanju godišnjice oslobođenja toga grada.
Nacionalistička ideologija, utemeljena na religiji, koja nas je okupirala u posljednje tri decenije, donijela je na svim stranama temeljito prepravljanje, falsifikovanje i izmišljanje istorije, i to je nešto što ne važi samo za naše krajeve. Radikalni nacionalizam, iz kojeg je i fašizam potekao, kreira novu prošlost, laž etablira kao zvaničnu istinu, slavi nemoral, neznanje i glupost, a površne religijske interpretacije postavlja kao mač nad glavom svakog slobodnog građanina. I to nije ništa novo. Ali, godinama već ne mogu se načuditi običnim ljudima, normalnim, pogotovo onima koji su obrazovani i razumni, što prihvataju takve morbidne ideje, i to bez otpora, što pristaju na očigledne laži, na mržnju kao modus vivendi, na duhovnu i materijalnu bijedu koja nam se nameće, na slijepo služenje svakoj ideji naših gramzivih, nečasnih i nesposobnih plemenskih lidera. Recimo: kako je moguće da u Semberiji, u kojoj su u Drugom svjetskom ratu, četnici pobili više Srba nego svi ostali zajedno, toliko ljudi pristaje na spomenik Draži Mihajloviću i ulice sa imenima četničkih koljača, a njihove su pretke pobili ti isti četnici?
Jedna od bijeljinskih ulica nosi ime Pere Stanića, koga su po zlu zapamtili mještani mnogih majevičkih i semberskih sela. Druga je nazvana po crnogorskom četniku Baji Stanišiću, treća po profesoru Bakajliću, ideologu u štabu Raje Baničića, nekadašnjeg komandanta Majevičkog četničkog odreda. Da, to je isti onaj Rajo Baničić koji je, kao i mnogi drugi četnički komandanti, potpisao sporazum sa vlastima NDH, 30. maja 1942. godine. Među onima koji su potpisali taj sporazum bili su i čuveni pop Momčilo Đujić, koji je sve vrijeme rata sarađivao s okupatorima, pa se, uz ustašku pomoć, nakon pada Knina, zajedno s Pavelićevim jedinicima, povukao u Sloveniju. Bio je tu i Lazar Tešanović, komandant četničkog bataljona „Mrkonjić“, koji je sporazum potpisao 23. maja 1942. godine. I Cvijetin Todić i Savo Božić, komandanti Ozrenskog i Trebavskog četničkog odreda (28. maja 1942), i vojvoda Rade Radić (9. juna 1942), koji danas ima ulicu u Banjoj Luci, i Slavko Bjelajac i Jovan Dabović iz Otočca (17. decembra 1942)… I već pomenti Uroš Drenović, komandant četničkog odreda „Kočić“, koji je ugovor sa ustašama potpisao u Mrkonjić Gradu 27. aprila 1942. godine. Njegovi četnici (njih dvije hiljade) su, uz ostale iz jedinica potpisnika sporazuma, učestvovali, zajedno sa Nijemcima i ustašama, u ofanzivi na Kozaru, a zadatak im je bio da po kućama i zbjegovima kupe srpski živalj i predaju ga ustašama, koji su ih onda odvodili u Jasenovac. Sam Drenović je poginuo 1944. od savezničkih bombi, zajedno sa njemačkim oficirom. Dragan Bursać navodi: zanimljivo je to što su svi istorijski izvori i dokumentacija dostupni svima i to se savezništvo ustaša i četnika nije nikad ni krilo. „Iz potpisanih dokumenata predviđeno je, između ostalog, da četnici priznaju NDH i njenog poglavnika (Antu Pavelića), kao i da se pruži izravna borbena podrška oružanim snagama NDH u borbi protiv partizana…Ne treba smetnuti s uma i da su četnici snabdijevani municijom, a poseban kuriozitet je bilo zbrinjavanje ranjenih četnika u bolnicama NDH.“ I više od toga: sve do 1944. godine ranjeni četnici su mogli biti liječeni u Vojnoj bolnici u Beogradu (pod njemačkom upravom) ili u bolnicama na teritoriji Trećeg Rajha.
Četnici i ustaše su, nesmetano, radili svako svoje: četnici su klali Hrvate, a često i Srbe po selima Bosne i Hrvatske, ustaše su klale Srbe i ostale i slali ih u Jasenovac, u pauzama su se družili, a onda su se zajedno povlačili pred naletima partizana i saveznika na kraju rata. To su bili četnici koji su odbili naredbu svog vrhovnog komandanta, kralja Petra II Karađorđevića iz 1944. godine, da se pridruže partizanima, što su mnogi od njih i učinili.
Na internetu se može naći mnoštvo fotografija četnika i ustaša ili četnika i Nijemaca, i to kao da nikome nije ni malo čudno.
I nakon svega, u Beogradu se otvara opskurni muzej Draže Mihajlovića, njegova bista krasi veliki trg u Bijeljini, četnički zločinci i fašistički poslušnici ponosno su ujahali u školske udžbenike, u javni prostor, u naše glave, i nastavljaju da jašu. Fašizam je postao antifašizam. I obrnuto.Stari Latini bi zavapili: „O tempora, o mores!“