U kolumni Jusufa Trbića “Ćorava pravda” tehničkom greškom je izostavljen čitav završni dio teksta. Greška je sad ispravljena, i pred vama je integralna verzija teksta.
Izvinjavamo se čitaocima.
Ćorava pravda
Piše: Jusuf Trbić
Ne stišava se velika bura koju je izazvalo hapšenje generala Atifa Dudakovića, nekadašnjeg komandanta Petog korpusa, koji je odbranio Bihać i Krajinu i doveo Mladićevu vojsku do potpunog sloma. Čini se da je to njegov najveći grijeh. Jer, i sud u Hagu je odbio optužbe protiv njega. Dakako, oni koji još vjeruju u kakvu-takvu pravdu, u državu i njena pravila, složiće se da sve treba prepustiti pravosuđu, jer vjerovanje u zakone temelj je na kojem počiva svaka država. Ali, čitav ovaj slučaj nameće i neka pitanja na koja se moraju dati kakvi-takvi odgovori.
Prvo pitanje svakako je ono koje se tiče karaktera rata protiv Bosne. Da li je bilo ko iz Bosne napao susjedne države i angažovao građane tih država da ratuju, ubijaju i ginu, da bi se stvorila nekakva Velika Bosna, ili neka etnički čista teritorija unutar Srbije, Crne Gore ili Hrvatske? Da li je pri tome bila uključena zajednička armija ili su dijelovi Armije BiH ratovali na tlu susjednih država, kao što su to radili, na primjer, Novosadski, Drinski ili Užički korpus, niški specijalci ili Hrvatska vojska u finišu rata? Da li je Bosna naoružavala građane tih drugih država, da bi oni ratovali protiv sopstvene države, da li im je slala sve što im je trebalo, uključujući i oficire svoje vojske, dobrovoljce i paravojne formacije, kao i sve vojne planove i podršku svake vrste? Odgovore na ova pitanja znamo, oni su potvrđeni bezbroj puta, prije svega u Haškom tribunalu, a o tome govori i presuda Stalnog tribunala naroda od 11. decembra 1995. godine, na Drugom zasjedanju o bivšoj Jugoslaviji, održanom u Barceloni. Ovom presudom je tadašnja krnja Jugoslavija ( Srbija i Crna Gora) označena kao krivac za agresiju na Republiku BiH i Republiku Hrvatsku, kao i za “ teške masakre i sistematske povrede osnovnih ljudskih prava albanskog stanovništva na Kosovu”, ali i za “zločine genocida nad muslimanskim stanovništvom Bosne”. Uz to i za ”ponovne i masovne povrede zakona i običaja ratovanja, kao i teške prekršaje pravila međunarodnog humanitarnog prava, zločine protiv čovječnosti i teške masovne i sistematske povrede osnovnih ljudskih prava unutar vlastite jurisdikcije”. Hrvatska je takođe označena kao krivac za slične akte. U toj presudi piše i ovo : “Samoproglašena Republika bosanskih Srba je odgovorna za sljedeće međunarodne zločine i prekršaje :
- zločin genocida nad muslimanskim stanovništvom Bosne;
- ponovne povrede zakona i običaja ratovanja, kao i teške prekršaje pravila međunarodnog humanitarnog prava;
- zločine protiv čovječnosti i teške, masovne i sistematske prekršaje osnovnih ljudskih prava na teritoriji pod njenom komandom”.
Iste stvari stavljene su na teret i samoproglašenoj Herceg-Bosni.
A kako se odvijao rat protiv Bosne?
Njegov osnovni cilj je bilo stvaranje etnički očišćenih teritorija koje su bile planirane da uđu u sastav tvorevina poznatih pod imenom Republika Srpska i Herceg-Bosna, i to etničko čišćenje dokazano je brojnih haškim i domaćim presudama. Treba li reći da je izraz etničko čišćenje samo eufemizam, to jest ljepši izraz za genocid? Etničko čišćenje je uklanjanje pripadnika nepoželjih etničkih grupa –ubijanjem, protjerivanjem, pljačkanjem, planskim silovanjima, zatvaranjem u logore, ukidanjem svih ljudskih prava, masovnim i sistematskim uništavanjem bogomolja i svih tragova istorije, kulture i postojanja nepoželjnih naroda. Sve je to bilo detaljno pripremljeno davno prije početka ratnih dejstava, pa su tako još u jesen 1991. godine formirane srpske autonomne oblasti, kao “sastavni dijelovi Jugoslavije”, mimo volje ostalih naroda i građana koji su tu živjeli, a zatim je 9. januara 1992. formirana Srpska Republika, kao neodvojivi dio susjedne države. Prije bosanskohercegovačkog referenduma o nezavisnosti usvojen je i Ustav te samoproglašene srpske republike, nedvosmisleno separatistički i rasistički akt, koji ljudska prava priznaje samo pripadnicima srpskog naroda. Skupština srpskog naroda je 12. maja te 1992. u Banjoj Luci sve to “finiširala” usvajanjem poznatog dokumenta o šest strateških ciljeva, od kojih je prvi : razdvajanje naroda u BiH, usvojivši usput i uputstvo da na teritoriji Republike može ostati do 5 posto ne-Srba. Sve je to praćeno sistematskim i masovnim zločinima nad civilima.
Osnovni plan etničkog čišćenja i komadanja Bosne prepisan je iz dokumenta “Homogena Srbija”, četničkog ideologa Stevana Moljevića, a taj je plan napravljen na osnovu nacističke teorije i prakse i utemeljen je na zločinu nad pripadnicima nepoželjnih naroda. Sprovodeći taj program četnici Draže Mihajlovića su pobili 108.000 muslimana ( prema nalazima Dedijera, Kočovića i Žerjavića), i po tome su pripadnici ove etničke grupe najviše stradali, nakon Jevreja. I sve se to, do najmanjih detalja, ponovilo i u posljednjem ratu.
Zašto danas treba podsjećati na to? Zato što smo svjedoci stalne, sistematske, detaljno osmišljene i uporno provođene strategije laži, koja želi da izjednači krivicu zločinaca i njihovih žrtava, fašista i onih koji su se protiv fašizma borili. Bez ikakve želje da osporavam moguću krivicu Atifa Dudakovića, moram podsjetiti na činjenicu da nakon Drugog svjetskog rata nikome u svijetu nije palo na pamet da pokuša izjednačiti krivicu fašista i antifašista, mada se zna da ni saveznici ni Rusi nisu imali mnogo obzira ni prema neprijateljskim vojnicima i njihovim saveznicima, ali ni prema običnim građanima Njemačke. Jednostavno – te stvari se ne mogu ni nazvati istim imenom.
U ovom slučaju, da li je isto kad Karadžićeve snage progone i ubijaju civile po cijeloj Bosni, kad bombarduju Sarajevo i masakriraju druge gradove – i kad se žrtve brane, spašavajući svoje živote i svoje porodice, pa makar pri tome učine ponekad i ono što nije dobro i dozvoljeno? Hoću da kažem : ako je Dudaković za nešto kriv, treba da odgovara, ali prije toga bi morali odgovarati oni koji su mjesecima divljački napadali Bihać i držali ga u opsadi više od tri godine, pobili skoro 5 hiljada ljudi, izgladnjivali, mučili i terorisali stanovništvo, prijeteći da će ga pretvoriti u drugu Srebrenicu, što umalo nisu ostvarili, mada je Bihać bio UN-ova zaštićena zona. Otkud oko Bihaća vojska Srpske Krajine, Karadžićevi zločinci, Crvene beretke, šešeljevci i arkanovci, Jovica Stanišić i Franko Simatović, uz pristalice Fikreta Abdića, i otkud na čelu te zločinačke armade general Vojske Srbije? Sjetimo se da su napadači uskratili Bišćanima hranu, vodu, lijekove, struju i svaku vrstu pomoći izvana, da su tukli grad iz svih oruđa i oružja, upotrebljavajući čak i avione, uprkos zabrani letova. Zar su svi oni nevini, a Dudaković kriv? Što će kod Bihaća Srbi iz Bijeljine, Zvornika, Doboja, Trebinja, šta su oni tamo branili i od koga su se branili? Šta su svi oni očekivali : da će ih branioci pustiti da ih mirno pobiju i protjeraju, i otkad je to grijeh braniti se od zločinaca? Najzad, hoće li, prije Dudakovića, neko od njih odgovarati za svoje zločine?
U Bijeljini je nedavo obilježena pogibija veće grupe mladih srpskih vojnika, koje je njihova komanda poslala da napadnu Teočak, i niko se ne pita zašto su oni napadali tuđe kuće i da li su za njihovu smrt možda krivi oni koji su ih poslali tamo. U izvrnutoj logici branitelja velikosrpske ideje, zločinci su svi koji su se branili, a pogotovo oni koji su se i odbranili. A one koji su, poput Dudakovića i njegovog Petog korpusa, odoljeli opsadi i potjerali napadače prema Banjoj Luci – treba hapsiti pred TV kamerama i najstrožije ih osuditi, jer se nisu odmah predali Karadžićevim i Mladićevim fašistima, pa su se čak usudili da ih pobijede. U optužnici piše da je Dudaković kriv što je njegov Peti korpus OSVOJIO Sanski Most i Ključ, bosanske gradove s bošnjačkom većinom, koje je prethodno okupirala Mladićeva vojska, i kriv je što je napadao one koji su napadali Bihać. Dakle, ako Armija BiH oslobodi svoje gradove od okupatora, to je zločin! A onaj ko brani svoj život i živote građana ove zemlje od ubica, taj je kriv i mora biti kažnjen. Sljedbenici velikosrpskog fašizma ne mogu da oproste ni hiljadama civila koje su pobili, ni desetinama hiljada onih koje su zatvarali u logore, protjerivali, pljačkali, silovali i mučili, ne mogu da oproste ni djeci koju su klali i žive palili, ni ženama koje su silovali, ni muslimanskim vjernicima kojima su sistematski porušili i sravnili sa zemljom sve džamije i vjerske objekte, da ni kamen na kamenu nije ostao, neće nikad oprostiti ni onima koji govore istinu o svemu tome, a kako će onda oprostiti onima koji su ih porazili na bojnom polju i natjerali ih na bijeg?
U Bijeljini se niko ne bavi zločinima arkanovaca nad civilima početkom aprila 1992. godine, ni ubijanjem civila sve do kraja rata, ni progonima, odvođenjima na prisilni rad i u logor, ni protjerivanjem 35 hiljada Bošnjaka, pa čak ni slučajevima o kojima se odavno sve zna, poput ubistva 22 člana porodica Sarajlić, Sejmenovići i Malagić, među kojima je bilo sedmoro djece i osam žena, a zločin su izvršili pripadnici srpske policije, pod komandom Tome Kovača. Bijeljinsko Okružno tužilaštvo do današnjeg dana nije saznalo ni za jedan zločin nad Bošnjacima, na prostoru od Brčkog do Srebrenice. Na prste se mogu prebrojati presuđeni krivci za strašne zločine u Zvorniku, Vlasenici, Brartuncu, Srebrenici, Višegradu, Foči, počinjene u krvavoj kampanji etničkog čišćenja Podrinja, a danas, više od dvije decenije nakon rata, predsjednik RS-a Milorad Dodik kaže da Bošnjaci, koji se vraćaju svojim kućama u tom dijelu BiH, žele da ponovo okupiraju Podrinje. Dakle, oni pobijeni, poklani, živi spaljeni, vješani, silovani i progonjeni, oni što žele da se vrate na svoje, tamo gdje su vijekovimna živjeli, oni su okupatori, njima treba suditi. Pa je pomenuto Okružno tužilaštvo iz Bijeljine podiglo svojevremeno optužnice protiv četiri stotine Bošnjaka zbog navodnih ratnih zločina (najviše je Srebreničana), da bi na kraju svi bili oslobođeni, jer nikakve krivice nije ni bilo. Ali bijeljinski tužioci, za sve ove godine, nisu imali nikakvih sopstvenih saznanja o zločinima nad civilima u njihovom gradu, o progonima i logorima, o rušenju džamija (mada se najstarija od njih, Atik džamija, nalazila na dvadesetak metara udaljenosti od njihovih kancelarija), niti su išta čuli o “humanitarnom radu” Vojkana Đurkovića u gradu u kojem žive i rade. O zločinima Karadžićevih sljedbenika ne samo što neće niko da zna, već se ti zločinci slave, njima daju odlikovanja i crkvena i svjetovna vlast, zločinci su ponos i dika, oni su sprovodili Božiju volju, kako je to lijepo rekao patrijarh Irinej. Ostaje da se optuže, pred sud izvedu i najstrožije kazne žrtve njihovog etničkog čišćenja, i mrtve i žive, a da se posebno kazne oni koji su se usudili suprotstaviti se dželatima, pa čak i pobijediti ih.
I da se tako, jednom za svagda, svi nauče kako treba da se ponašaju kad Dodik ili neki drugi nastavljač Karadžićevog djela sljedeći put odluči da gradi državu za sve Srbe.