Hoće li Plenković tjeranjem Lisice istjerati ruske “medvjede” u BiH, Čovića i Del Vechia?!
Piše: Senad Avdić
Da je pamćenje naše čeljadi na nivou memorije koke-nesilje, i da u najboljem slučaju traje od sumraka do zore, to je manje-više poznata činjenica. Neki optimističniji i fleksibilniji analitičari smatraju pak da se to pamćenje katkad zna produžiti čak na vremenski interval između dva večernja televizijska Dnevnika, za šta još uvijek nedostaje empirijski dokaz.
Čudom se čudi naš čova, krsti i lijevom i desnom, kad na televiziji vidi nekog bilmeza, ministra, premijera, direktora, ravnatelja, ibreti se kako je i ko je uopće toliki kreten da glasa za bilmeza. Desi se vrlo često, opali ženi ili djeci pedagošku “šljagu” kad ga ponizno i skrušeno podsjete, kaže da je za tog bilmeza glasao (i) on. “Ko, ja?! Ma, nema govora, šta bulazniš ženska glavo?! Istina, ja sam za njega možda glasao dok je bio u onoj drugoj, mojoj, stranci, za ovu novu ne bih ni mrtav”, grmi na sav glas naš vječito iznenađeni i uvrijeđeni domaćin, građanin i birač pokorni, nositelj suvereniteta.
Tako su nam godine, decenije i životi u ovoj zemlji protekle u neprekinutim iznenađenjima, latentnim šokiranjima, i tradicionalnim “hladnim tuševima”, uobičajenim zabezeknutostima i rutinskim nenaučenim lekcijama, koje su, da stvar bude gora, jednostavne za naučiti. Poput, recimo proste matematike da su jedan i jedan dva, odnosno da je prosti zbir Milorada Dodika i Dragana Čovića uvijek jedno te isto: dvije trećine (vlasti).
PAMTI, PA POVRATI
Zaprepaštenost, u početku, dok stvar nije prešla granice BiH, bošnjačko-sarajevske političke, medijske i akademske čaršije zbog nazočnosti najreprezentativnije delegacije HDZ-a BiH ceremoniji obilježavanja Dana i Krsne slave Republike Srpske, je, sama po sebi je zaprapašćujuća. Čović i Dodik nisu jednom, nego su milion puta, kad god im se za to namjeste okolnosti i događaji, papagajski opetovali da između njih dvojice, odnosno njihovih stranaka, što će reći njihovih naroda, ne postoji niti jedno spomena vrijedno otvoreno pitanje, niti jedan problem kojeg zajednički, usklađeno nisu do sada riješili, i koje će rješavati odsada.
Nije baš jučer bilo, ali jeste prije jednu sićušnu godinicu dana kada je tadašnji Predsjedavajući Predsjedništva BiH Dragan Čović kazao da ne vidi ništa sporno, ni neustavno u tome da vlast u RS, protivno odluci Ustavnog suda BIH koji je 9.januar proglasio neustavnim, obilježava taj događaja smotrama, mimohodima, u kojima će sudjelovati i dijelovi Oružanih snaga Bosne i Hercegovine. Kako je moguće, upita će se onaj naš naivko ometen u pamćenju, da Čović istovremeno bagateliše jednu presudu Ustavnog suda i maše njegovom drugom odlukom u slučaju apelacije svog kućnog apelanta Bože Ljubića. Eto, moguće je, ako ste Dragan Čović, akademik, europejac, koji promiče zapadne vrijednosti zajedno sa osobama sa američke crne liste u Bosni i Hercegovini, kao i notornim sljedbenicima i skrbnicima genocidne fašističke baštine u Hrvatskoj.
Kako je moguće, prevrću također po vlastitoj jednokratnoj, nepouzdanoj memoriji opozicioni političari, mediji, javnost u Hrvatskoj…da veleposlanik Hrvatske, sjedi na svečanosti na kojoj se odlikuje jedan od krupnijih presuđenih ratnih zločinaca u njegovoj zemlji Slavko Lisica? Zbilja kako je moguć taj diplomatski previd karijernog veleposlanika Del Vechia? Pa moguće je, naravno da je ne samo moguće, nego je i očekivano! Kako se zvao preptostavljeni, nadređeni oficir generala Lisice u Kninskom Korpusu JNA? Ratko Mladić, je li tako?
Da li je taj Ratko Mladić u svojim dnevnicima pribilježio najmanje dva “radna” sastanka sa hrvatskim generalom Slobodanom Praljkom? Je li u tom trenutku (1993.) Mladić u Hrvatskoj počinio ratne zločine? Jeste, kako nije. Da li je na jednom od tih sastanaka, održanom u Mađarskoj kako je zapisao Mladić, a Sudsko vijeće u Haagu uzelo kao autentičan dokument, Praljak kazao kako je uzaludan posao pobiti 50 hiljada muslimana, jer će se oni ponovo izroditi, nego da je praktičnije i dugoročnije rješenje da ih se protjera u “treće zemlje”.
Je li za to, barem iz haške presude, znao aktuelni ministar odbrane Hrvatske Tomislav Medved, da li je “domunđavanje” Praljka (odnosno tadašnjeg hrvatskog državnog vrha) sa Mladićem (da ne pominjemo druge Praljkove nestašluke pobrojane u pravomoćnoj presudi) poznato ijednom od zastupnika u Hrvatskom Saboru koji su komemorirali minutom šutnje njegovo mučko stradanje u haškoj sudnici od zločinačke ruke?
VELEPOSLANIK SA KORITA IVANCOVA
Iz svega što je tokom posljednjih godinu-dvije dana činio i govorio hrvatski veleposlanik u Bosni i Hercegovini Ivan Del Veciho , od otvorenog lobiranja za samo jednu (hrvatsku) političku formaciju, pa do, što je još skaradnije i nediplomatskije, krčmljenja i licitiranja sa prodajom državne i imovine u mostarskom “Aluminijumu”, ne sa državnim instituijama BiH, nego sa veleposlanikom Ruske Federacije, krajnje je logična i očekivana bila njegova nazočnost na svesrpskoj fešti u Banjaluci. Nakon što je prije mjesec dana izbjegao nazočiti inaugiriranju svih članova Predsjedništva BiH u Sarajevu, veleposlanik Hrvatske je skoknuo na zasebnu proslavu jednog njegovog člana u Lukavici.
Kao u onoj Arsenovoj pjesmi “sve ga je vodilo njemu”- Dodiku, u Banja Luku, gdje će radost i svetost Devetog januara podijeliti sa osobama koje su počinile zločine u njegovoj domovini Hrvatskoj. Pokojni general Lisica (koji, uzgred, nije najveću tragediju Hrvatima načinio u Šibeniku, nego na Kupresu u aprilu 1992, jedinom ozbiljnom srpsko-hrvatskom fajtu u BiH) nije tu jedini niti imao problema sa hrvatskim pravosuđem i državom, takav je i ministar odbrane Srbije Aleksandar Vulin, osoba kojoj je zabranjen ulazak u susjednu državu.
Sve do danas, dok se stanovitim krugovima unutar vlasti u Hrvatskoj nije učinilo da je njihov veleposlanik u BiH , malo prekardašio, niko nije znao, niti je mogao znati da li je cjelopkupno djelovanje veleposlanika Del Vechia u zemlji-domaćinu negdje verificirano, odobreno, usuglašeno? Ili je, pak njegovo soliranje, odnosno kazačok kojeg neumorno igra sa ruskim kolegom Petrom Ivancovim, stvar njegovog osobnog izbora i diplomatsko-glazbenog ukusa.
Početkom ove godine, gostujući na Hrvatskoj televiziji, profesor Ivo Banac je na pitanje da ocijeni prilike u Bosni i Hercegovini, njene evropske perspektive i sudbinu euroatalanskog puta, odgovorio sablasno teškom i oporom rečenicom: “Jedino relevantno pitanje kada se govori o Bosni i Hercegovini jeste da li će se ona održati kao država, ili će se raspasti!”
Ključ opstanka Bosne i Hercegovine, ili njenog državnog rastakanja, kao drugog realnog scenarija, po Bančevom mišljenju “drži gospodin Dragan Ćović”, za kojeg je kazao da “je najmoćniji političar u Hrvatskoj”. Čoviću se danas otvaraju sva vrata u Hrvatskoj, zahvaljujući njegovoj vještini dobijanja podrške od svih relevantnih državnih, političkih i akademsko-vjerskih struktura koje, kako je kazao Banac koristi u osobne svrhe i ličnu korist. Bez Čovića kao partnera Dodik je nemoćan; sa ujedinjenim Čovićem i Dodikom, Bosna i Hercegovina je nemoćna, bolje rečeno nemoguća.
Ako bi se htjelo biti zločest, a pri tom se ne ogriješiti o činjenice, moglo bi se kazati kako je nazočnost Čovića i njegovog financijskog meštra Vjekoslava Bevande na svečanosti obilježavanja Dana Republike Srpske, možda i logičnije i opravdanije od prisustva Milorada Dodika: Hrvatska demokratska zajednica, pa i djelomično Čović, mnogo su više doprinijeli formiranju Republike Srpske nego što je to slučaj a Miloradom Dodikom, koji je u prelomnim događajima stvaranja RS bio politički marginalac, uamljeni slobodni strijelac u Skupštini RS, bez stranke i utjecaja. Republika Srpska je postojala i bez Dodika, ali bi bila nemoguća bez HDZ-a i “Herceg Bosne”, bez sastanaka u Grazu i širom regije, bez susreta Šarinića i Miloševića, Prlića i Krajišnika, Mladića i Praljka, bez Karađorđeva kao prapočetka dekomponiranja ustavno-pravnih temelja Bosne i Hercegovine.
NEMOJ, MILE, DA OSTAVLJAŠ DRUGA
Režiser Danis Tanović, koji je posljednjih mjeseci u Zagrebu snimao televizijsku seriju “Uspjeh” koja se od ove nedjelje emitira na HBO-u, upitao je na Twiteru premijera Hrvatske Andreja Plenkovića za njegovo mišljenje o Čovićevom ponašanju. “Je li tebi ok da Čović ide u Banja Luku proslavljati 200.000 protjeranih Hrvata i prisustvovati dodjeli ordena ratnom zločincu (RH)”, pita Tanović premijera Hrvatske i nastavlja: “Ako nije, hoćeš li to javno reći, ili ćeš se praviti da nisi čuo. Ako…ništa. Zaboravi…”
Tanovićeva dobronamjerna neupućenost i površni aktivizam previđaju (zaboravljaju, opet)nekoliko krupnih stvari: prvu, da hodočašće u Banja Luku jeste posljednji, ali nikako nije najozbiljniji čin Čovićevog rušenja ustavnog poretka u gvozdenom paktu sa Miloradom Dodikom. Druga manje-više poznata činjenica je ta da je Plenković, između ostalog i Deklaracijom u Saboru odriješio ruke Draganu Čoviću za politiku koju upražnjava u Bosni i Hercegovini u svakom njenom detalju, pa i bezrezervnom savezu sa Dodikom, odnosno Srbijom, precizno rečeno sa Rusijom.
Stoga Plenković o njegovi ministri nemaju pravo na iznenađenje, ljutnju i “zabrinutost” zbog incidenta sa ratnim zločincem Slavkom Lisicom. Ne postoji nikakva “dvostruka linija zapovijedanja” u odnosima Zagreba prema čelništvu HDZ-a na koju se tokom suđenja Tihomiru Blaškiću pozivao njegov branitelj Ante Nobilo: riječ je o jedinstvenom, koherentnom, po Bosnu i Hercegovinu destruktivnom djelovanju njenog zapadnog susjeda koji katkada, na svojim marginama, ima i i takve, sporadične ekscese kakvim je zvanični Zagreb, s pravom, ocijenio nazočnost svojeg veleposlanika u Banja Luci.
Neka se barem na malo dulje vrijeme upamti sljedeća: ne provodi zvaničnu politiku Hrvatske prema Bosni i Hercegovini zabludjeli veleposlanik Del Vechio, nego to čini Dragan Čović. Pri tom ojačan Dodikom i zaštićen Rusijom.
(kliker.info)