Piše: Jusuf Trbić
Da li su u pravu oni koji tvrde da sadašnje stanje u BiH podsjeća na 1992. godinu? Kako se uzme. Mnogo toga više nije isto, ali neke sličnosti se nameću. Recimo, na vlasti u Srbiji je ista garnitura koja je vladala i prije tri decenije i koja je povela ratove za stvaranje države za sve Srbe. U manjem bosanskom entitetu neprikosnoven je najvatreniji sljedbenik Radovana Karadžića, a atmosfera netrpeljivosti mnogo je žešća negouoči rata. Isto je i nepoštovanje Ustava i zakona države BiH i ignorisanje očiglednih istina i stvarnosti koja je jasna svima, samo nacionalistima nije. I ne vrijedi ubjeđivanje, danas je moguća samo borba činjenicama, koje moramo ponavljati sve dok one ne prodru u glave i onih koji tvrdoglavo odbijaju da vjeruju svojim očima. Nema druge.
Recimo, i ovoga puta neumorno se ponavlja jedna ista mantra : da je rat izbio zato što je 1. marta 1992. na referendumu o nezavisnosti preglasan jedan narod, a to se, je li, ne smije činiti (mada se danas u RS-u svakodnevno preglasavaju dva naroda, pa to ovoj vlasti ne smeta). A svako može pročitati Ustav RBiH, koji je bio građanski, i u njemu nema ni pomena o narodima, postojali su samo građani BiH, kao i u cijeloj Evropi, pa je međunarodna zajednica jednostavno tražila da se učini ono što se čini u svakoj normalnoj državi na svijetu : da se građani, prostom većinom, izjasne na referendumu jesu li za nezavisnost svoje države, ili nisu. Prihvatanje tog prijedloga nikako nije značilo unaprijed donijetu odluku, jer niko nije mogao znati koliko će građana glasati i kako će glasati. Kao što niko nije mogao znati koliko je Bošnjaka, koliko Srba, Hrvata ili drugih glasalo i kako, jer nije postojalo nikakvo etničko glasanje, niti mogućnost da se provjeri etnička struktura glasača. Čak i ako se povjeruje da većina Srba nije bila za nezavisnost, to, samo po sebi, nema nikakav značaj, jer je većina ukupnog broja građana glasala za, a osnovno demokratsko pravilo jeste da većina odlučuje. Ako je 64 posto građana BiH glasalo, među njima mora da je bilo i mnogo Srba. U Bijeljini je, prema pisanju Semberskih novina (br. 263 od 15. marta te godine) na referendumu glasalo 20.169 glasača ili 70 posto biračkog tijela, a u Janji je, od 7.500 upisanih glasača, na glasanje izašlo 7.042, što je više od 90 posto. Jasno je da je, pogotovo u Bijeljini, i dosta Srba glasalo za nezavisnost. Ali, to nema nikakvu važnost, jer prema važećem ustavu postojali su samo građani, a ne Bošnjaci, Srbi i drugi.
A da li je ishod referenduma bio razlog za rat? Na to pitanje nije teško odgovoriti, ako se samo pogleda hronologija događaja, jer i djeca znaju da uzrok uvijek prethodi posljedici. Šta je ovdje uzrok, a šta posljedica?
Da se podsjetimo. Postoje neoborivi dokazi da se rat pripremao dugo prije nego što je počeo. A pamtimo da je 19. septembra u Bijeljini osnovana Autonomna regija sjeveroistočne Bosne (SAO Semberije i Majevice), kao “neodvojivi dio SFRJ i sastavni dio federalne jedinice BiH koja će se pripojiti Jugoslaviji”, kako je pisalo u osnivačkom aktu. To ne samo što nije bilo moguće po ustavu i zakonima,već je o tome, čak i bez skupštinske rasprave, odluku donijela samo jedna stranka – SDS, ne pitajući druge građane, Bošnjake, Hrvate i ostale, šta misle o tome. Zatim su formirane i druge SAO, od kojih su u nekima Srbi bili u manjini. Recimo, u SAO Sjeverna Bosna, sa sjedištem, u Doboju, Srba je bilo samo 20 posto. Kako je moguće da jedna petina stanovnika donese jednu takvu odluku, koja se, u normalnim okolnostima, nikad ne bi mogla sprovesti? Odgovor je samo jedan : znali su da će uslijediti etničko čišćenje, jer su podaci s popisa iz 1991. godine pokazali da bi, bez eliminisanja, prije svega Bošnjaka i Albanaca, buduća Velika Srbija imala samo 52 posto Srba, pa je uklanjanje nepodobnih, po receptu iz programa Draže Mihajlovića, bilo jedino moguće rješenje.
Skupština BiH je, u skladu s Ustavom, 11. oktobra te godine donijela odluku da se ide na referendum, čiji se ishod, kako smo već rekli, nije mogao unaprijed predvidjeti. Ali, to je bio znak da se brže ide u ostvarenje zadatih ciljeva. Tri dana nakon toga Radovan Karadžić je za skupštinskom govornicom zaprijetio da muslimanski narod ide u nestanak, deset dana nakon toga konstituisana je Skupština srpskog naroda, a 26. oktobra SDS donosi naredbu o formiranju komandnih mjesta, punoj mobilnosti Srba i pripremama jedinica za front. Uslijedio je plebiscit srpskog naroda ( 9. i 10. novembra), kakav nije bio poznat nigdje u svijetu, a prema zvaničnim podacima glasalo je 107 posto upisanih srpskih glasača, svi kao jedan. O tome se očitovao i Ustavni sud BiH, ali njegova odluka je ignorisana. Već 21. decembra Skupština srpskog naroda donijela je odluku o formiranju Srpske republike BiH, kao federalne jedinice u sastavu Srbije, to jeste krnje Jugoslavije. Nakon toga je proglašen i Ustav te nove tvorevine, u kojem se, već u prvom članu kaže da je RS “država srpskog naroda, a u članu 3 piše : “ Republika se nalazi u sastavu savezne države Jugoslavije.”
Time je secesija bila zapečaćena. Ostalo je još da se sa područja koja su bila planirana da uđu u sastav države za sve Srbe uklone pripadnici nepoželjnih naroda i da se tamo dovuku Srbi iz drugih dijelova BiH. Kao što smo vidjeli, taj plan je u potpunosti ostvaren i Milošević je na kraju dobio rat u Bosni. Za one koji još tvrde da Srbija nije izvršila agresiju na BiH – podatak da je Evropski sud pravde u Strazburu nedavno prihvatio apelaciju u ime 50 hiljada Srba iz Srbije koji su tužili državu jer im nije priznala status borca, a oni su bili mobilisani i upućeni na ratišta širom bivše nam domovine.
Na sve je udarena tačka 12. maja 1992. godine, kad je Skupština srpskog naroda u Banjoj Luci donijela već čuvenu Odluku o šest strateških ciljeva Srba u Bosni. Prvi od tih ciljeva bio je : “Državno razgraničenje od druge dve nacionalne zajednice.” Kako se “razgraničiti”, kad su u Bosni svaki grad, svako selo, ulica, familija bili etnički mješoviti? Odgovor znamo. Slijedili su : “2. Uspostavljanje koridora između Semberije i Krajine, 3. Uspostavljanje koridora u dolini reke Drine, odnosno eliminisanje Drine kao granice između srpskih država, 4. Uspostavljanje granica na rekama Uni i Neretvi, 5. Podela grada Sarajeva na srpski i muslimanski deo i uspostavljanje u svakom od delova efektivne državne vlasti, 6. Izlaz Republike Srpske na more”. Na toj istoj sjednici donijeta je i tada tajna odluka da u RS-u može ostati do 5 posto nesrpskog stanovništva, što je bio nedvosmislen nalog da se izvrši etničko čišćenje.
Kao što se vidi, Karadžićevi i Miloševićevi sljedbenici sve su završili prije 1. marta i čekao se samo formalni povod da topovi zapucaju. Mjesecima prije toga, kako je to jasno potvrdio general Kukanjac nakon rata, vojska iz Slovenije i Hrvatske stigla je u Bosnu, JNA je opkolila sve gradove i stavila ih u domet artiljerije, naoružala i pripremila jedinice i obezbijedila sve što je potrebno za rat. Srbija je slala mobilisane vojnike, paravojne formacije, oružje, naftu, hranu i svaku vrstu podrške, a svi oficiri vojske bosanskih Srba, uključujući i Ratka Mladića, bili su platnom spisku JNA, odnosno Vojske Srbije. Biljana Plavšić je u Hagu izjavila da su svakoga dana naredbe stizale iz Beograda.
To su činjenice koje niko ne može osporiti. A treba ih ponavljati ne samo zato da se istina ne zaboravi ili da se oni koji i dalje zavlače glavu u pijesak konačno uvjere, već i zato da ne dozvolimo nikome da ugrozi mir i našu zajedničku domovinu dovede u pitanje. Naša Bosna trebaće svima nama, bez razlike na etničku pripadnost, religiju ili politička uvjerenja, jer to je naša zajednička sudbina.
Druge nam nema.