Zima velikog jutra
Nijemo jutro
Jutro dugog bola Jutro koje dolazi
I dolazeći krvari po zemlji
Po granama začuđenog drveća
Po ogledalu buđenja U njemu
Jezive ljubičice piju moje oči
Kao vino iz čaša
Kao lijepo umiranje
Do dna
Sviće
A laki leptir mladosti pada u mrak
U gorku noć koja se usred jutra valja
U smrtni miris
U tamni čas
Led starosti raste u kostima
I žuto lišće života pada s neba
U krv pada u ponor
U koji smo žive snove pobacali
I tone bez glasa tone
Do dna
Izdiše duboko tijelo sjećanja
Umire topla neman
Pred zatvorenim kapijama svjetlosti
Skaču gluhe riječi kao pomamni psi
Po papiru
I nema se više gdje otići
Je li to kraj puta
Udara li to moje čelo u konačni zid
Vuče li to beskrajna minuta
I moju dušu
Do dna
Jusuf Trbić