Piše: Gojko Berić

Možda je došlo vrijeme da probamo živjeti bez visokog predstavnika. Međutim, čim naš čuveni lonac proključa, građani upiru pogled u aktuelnog namjesnika međunarodne zajednice.

Nema potrebe da tijesnom većinom razvlaštena SDA organizuje protestne skupove, pljuje visokog predstavnika Christiana Schmidta, napada američku ambasadu i smišlja razne planove kako da obezglavi i kompromituje novu vladajuću koaliciju. Taj posao mnogo efikasnije obavlja Milorad Dodik, sada evidentno trojanski konj osmorke, koji jednu za drugom ispaljuje političke granate na najvažnije institucije države, čime ih ozbiljno urušava i diže političke i etničke tenzije. Kao da nije dovoljno postojećih i kao da ne zna ko smo, šta smo i gdje smo u današnjoj Evropi. Pri čemu je on lično, što mu je takođe jako dobro poznato, u očima demokratskog svijeta obilježen kao glavni krivac za takvo stanje.

NAROD GA JE IZABRAO…

Ima ih još mnogo, ali on je na čelu kolone političkih štetočina koji su čitavu zemlju pretvorili u psihijatrijsku kliniku iz koje pacijenti bježe svakodnevno. Dodik šahovskim redoslijedom vuče poteze koji vlast države treba da učine praktično nepostojećom. Povlači sudije srpske nacionalnosti iz Ustavnog suda BiH, pravi cirkus od teškog i složenog pitanja vlasništva nad državnom imovinom, od Vijeća ministara ultimativno zahtijeva odluku o konekciji na gasovod Srbije, prijeti dovođenjem policije na graničnu liniju sa Federacijom BiH, na kraju kaže da ga provođenje reformi ne zanima i najavljuje otcjepljenje Republike Srpske i njeno ujedinjenje sa Srbijom. Negiranje genocida u Srebrenici, veličanje pravomoćno osuđenih ratnih zločinaca Karadžića, Mladića i drugih i pojmovno svođenje Bošnjaka na vjersku zajednicu – to su njegove evergreen političke melodije, na čijem kraju dolazi njegova programska pjesma: “Ne može nam niko ništa”.

Saditi tikve sa đavolom nije nikad izašlo na dobro. Ali, šta da se radi sa Dodikom? Na to pitanje nema korisnog odgovora. I njegove pristalice i njegovi protivnici govore isto: “Narod ga je izabrao i sve dok je tako, Dodik će biti Dodik.” Nisu li dosadašnja suđenja pokazala da zakon nije jednak za sve i da su politički korifeji poput zaštićenih medvjeda? Država je važna, jer ako nje nema, ako se njene nadležnosti u praksi negiraju, onda nema ni normalnog života. Međutim, ne može se u ime lopovske države braniti sva njena trulež. Pitajte naše ljude koji dugo žive u Evropi ili Americi šta ih najviše impresionira u njihovoj novoj domovini i dobićete isti odgovor: Uređena država i građanska lojalnost njenim zakonima!

Po pukoj navici da novine čitam od do, pratio sam poruke naših vjerskih autoriteta upućene vjernicima povodom ovogodišnjih blagdana – Uskrsa, Vaskrsa i Bajrama i poredio ih sa porukama koje građanima šalju političari povodom državnih praznika. Postoji među njima jedna velika sličnost, a to je da sve te poruke nemaju blage veze sa stvarnim životom. Religijske poruke su najčešće dogmatske, stare desetinama i stotinama godina, koje golema većina vjernika ne razumije, pa njihov smisao nalazi u njihovoj nejasnoći. S druge, pak, strane neki političari nas u “svečanim prilikama” uvjeravaju kako je Bosna i Hercegovina nezavisna, slobodna i postojana država svijetle budućnosti, tamburajući o nečem što sa životnom svakodnevnicom ima tek simboličnu vezu. Kako je tužan bio Prvi maj. Ni uporni TV reporteri, koji su obilazili opustjela sarajevska izletišta, a dan je bio sunčan, nisu uspjeli da ga učine veselijim. Praznik rada, koji je u siromašnoj zemlji uništene i obespravljene radničke klase izgubio svoj smisao, protekao je u znaku nostalgičnih sjećanja starijih generacija na vrijeme kad je država bila država, kad su njeni praznici bili praznici, a radnici imali privilegije kakve više nikada neće imati.

U takvoj situaciji moramo biti zadovoljni prostom činjenicom da smo, poslije prave drame, makar dobili novu Vladu Federacije BiH sa Nerminom Nikšićem, liderom SDP-a na čelu. Njegov kabinet je plod čitavog niza kompromisa, nije ni lijevi ni desni, a građanski je tek uslovno rečeno. Ekonomska i socijalna pitanja su iznuđena kao prioritetna, a zaustavljanje masovnog odlaska mladog i školovanog naraštaja stavljeno je u centar Vladinih aktivnosti. Nikšićev tim će svog najostrašćenijeg protivnika imati u frustrirajućoj struji SDA, pošto je teško pretpostaviti da će u toj stanci doći do temeljitog prestrojavanja, neke vrste generalne političke reparacije. To bi se moglo desiti jedino u slučaju da članstvo prisili stranačke oligarhe da se pogledaju u velikom ogledalu, kako im metaforički preporučuje američki ambasador u BiH Michael Murphy. Ogledalo ne bi moglo biti krivo ako bi se ispostavilo da su njihova lica ružna. Neko bi morao biti kriv za višegodišnju pogrešnu politiku i odgovarati za niz teških afera. Ali, to se neće desiti, jer u suprotnom SDA ne bi više bila SDA. Ali bi bila bolja i možda privlačnija i za građane kojima danas nije bliska. Alija Izetbegović nije stigao da je reformiše, a pitanje je da li je to ikada i želio, a Sulejman Tihić nije za to imao snage. Biće zanimljivo vidjeti na koji će način SDA djelovati iz tvrdih opozicionih klupa. Hoće li njeni glavni aduti i dalje biti ekstremno populističke potjernice u stilu: “Izdali ste Bosnu i Bošnjake”? Ili će imati snage da nostalgiju za dinastičkom tradicijom zamijeni nečim modernijim? I kakvu će ulogu u novom rasporedu političkih snaga imati njen pridruženi član Željko Komšić?

MOČVARA

Ali, kad smo već kod ogledala, ono bi trebalo i drugima. Svima nama, jer bilo nam je kako je bilo zato što smo tako glasali. Svi bismo voljeli znati kakve se misli trenutno vrte u glavi gospodina Schmidta? Ovdje je već dovoljno dugo i mogao je da shvati u kakvu je močvaru došao. Nametnuo je federalnu vlast i ustoličio Nikšićevu vladu, ali sve u svemu nije se najbolje snašao. Na provokativnu opasku jednog TV voditelja: “Dodiku ne možete ništa?”, odgovorio je dvosmisleno: “I neću mu ništa!” Usput rečeno, sve smo probali, osim da živimo bez visokog predstavnika. Možda je došlo vrijeme da i to probamo. Miroslav Lajčak je prvi shvatio da je OHR institucija ni na nebu ni na zemlji i da su bonske ovlasti mač sa dvije oštrice. Bio je rezolutan: “Neću da jašem mrtvoga konja!” Međutim, čim naš čuveni lonac proključa, građani upiru pogled u aktuelnog namjesnika međunarodne zajednice. A počelo je davno, onog dana kad su radnici robne kuće “Sarajka”, koja je bila socijalistički ponos glavnog grada, na njenom vrhu izvjesili transparent “Paddy, spasi nas!”

Šuška se da će upravo Christian Schmidt posljednji ugasiti svjetlo u zgradi OHR-a u Sarajevu. Ali, ko će sutra razriješiti neku novu opasnu krizu, poput ove koja je pratila formiranje federalne vlasti?

(oslobodjenje.ba)