Zima velikog jutra

Nijemo jutro

Jutro dugog bola Jutro koje dolazi

I dolazeći krvari po zemlji

Po granama začuđenog drveća

Po ogledalu buđenja U njemu

Jezive ljubičice piju moje oči

Kao vino iz čaša

Kao lijepo umiranje

Do dna

 

Sviće

A laki leptir mladosti pada u mrak

U gorku noć koja se usred jutra valja

U smrtni miris

U tamni čas

Led starosti raste u kostima

I žuto lišće života pada s neba

U krv pada u ponor

U koji smo žive snove pobacali

I tone bez glasa tone

Do dna

 

Izdiše duboko tijelo sjećanja

Umire topla neman

Pred zatvorenim kapijama svjetlosti

Skaču gluhe riječi kao pomamni psi

Po papiru

I nema se više gdje otići

Je li to kraj puta

Udara li to moje čelo u konačni zid

Vuče li to beskrajna minuta

I moju dušu

Do dna

Jusuf Trbić