Logorske rane

212

Piše: Jusuf Trbić

1979958_431518336984396_1874967897_o          Kad su prvi put došli u Batković logoraši iz Sanskog Mosta, na čelu s Nihadom Ključaninom, da vide svoje nekadašnje mučilište, bio sam zadivljen njihovom hrabrošću. Jer, zaista je trebalo hrabrosti da se bivši logoraši suoče sa mjestom na kojem je ubijena njihova ljudskost, i da, možda, sretnu svoje mučitelje, koji mirno žive, neopretećeni savješću. Ti  ljudi odbijaju da zaborave, a to je važno za sve nas i za generacije koje dolaze.

Batković je jedan od koncentracionih logora načinjenih po uzoru na fašističke logore iz Drugog svjetskog rata. Karadžićevi Srbi su napravili 657 takvih logora, kroz koje je prošlo 200 hiljada ljudi. Oko 30.000 je ubijeno ili se vode kao nestali. Logor Batković je imao više od 4 hiljade zatvorenika, uglavnom civila, koji su mučeni, izgladnjivani, silovani, odvođeni na prisilni rad, na kopanje rovova ili kao živi štit, a mnoge od njih logoraska uprava je “pozajmljivala” semberskim seljacima za rad na njivama. Neki od njih upućeni su kao robovi na rad u Srbiju. Činjenica da je logor Batković “otvorio” svoja vrata 1. aprila i da ga je formirala JNA,  potvrđuje da je sve bilo planirano i pripremljeno davno prije početka agresije. Nekadašnji novinar Oslobođenja Đuro Kozar pisao je kako je u oktobru 1990. godine, prateći vojnu vježbu,  došao u Kasarnu “Mika Bosnić” na Manjači, i iznenadio se, kao i drugi novinari, kad je vidio tri velika, nova hangara, kojih ranije nije bilo. Na pitanje za šta će ti hangari služiti, tadašnji komandant Kasarne potpukovnik Bogdan Sladojević rekao je da će tu biti smješteni konji. Kakvi konji, na pragu 21. vijeka, pitali su novinari, ali on nije htio dalje da govori. Zato je jedan kapetan iz njegove pratnje rekao : “ Čuće se za ove hangare, kada dođe vrijeme…”

I zaista se čulo. Kad su slike strašnih mučilišta obišle svijet, istina o fašističkom karakteru velikosrpske ideologije nije se više mogla sakriti. Nije se mogla sakriti ni činjenica da su svi srpski logori činili jedan sistem, u Hrvatskoj, BiH i Srbiji, kojim se komandovalo iz jednog centra. Jedan dio logorskih mučitelja je osuđen za zločine, ali mnogi nisu. U Bijeljini se vodi proces za zločine u Batkoviću, a optužena su samo četiri čovjeka. Petar Dmitrović je bio zamjenik komandanta bijeljinske Kasarne, i JNA ga je postavila za prvog komandanta logora. Đoko Pajić, nekadašnji poslanik u Parlamentu BiH, bio je komandant logora u najdužem periodu njegovog postojanja, a optužen je i Ljubiša Mišić, komandant straže i sadašnji komunalni policajac, za koga svjedoci kažu da je lično učestvovao u premlaćivanjima i ubistvima, kao i stražar Đorđe Krstić. Nedavno je uhapšen i Gligor Begović, zloglasni mučitelj iz Batkovića, ali nema ostalih koji su bili komandanti logora, stražari, egzekutori. A pogotovo nema onih koji su logor organizovali i planirali njegov rad.

A suđenje za Batković, kako smo više puta isticali, odvija se tako da neće biti nikakvo iznenađenje ako žrtve budu još jednom kažnjene, a zločinci nagrađeni. Zato je i ovogodišnji susret bivših logoraša važan – da podsjeti još jednom na ono što ne smije biti zaboravljeno. Istakli su to i svi govornici. Ostaje da se nadamo da će to neko čuti i konačno reći istinu o logoru i svemu što nam se dešavalo. I kazniti zločince onako kako to oni zaslužuju.