Piše: Jusuf Trbić
Umrtvljena svijest čini ljude nemoćnim, bezličnim i istovrsnim djelićima gomile, i oni više nisu u stanju da organizuju svoje nezadovojstvo, čak i kad bi to željeli, pa im ostaje samo jedna mogućnost: da vole svoje gospodare i brane ih od druge gomile, da svoje neslaganje pružaju horizontalno, a ne vertikalno, da dižu glas protiv isto tako ojađenih, obespravljenih i osiromašenih ljudi iz drugog plemena, a ne protiv onih koji ih tlače. Na to ih navode i vjerske zajednice, mediji i intelektualci u službi vlasti koji kreiraju jednodimenzionalna bića lišena sposobnosti kritičkog mišljenja i različitosti, pri čemu im sveobuhvatni proces globalizacije služi kao strašilo i opravdanje za zatvaranje u plemenske tvrđave.
U tom močvarnom svijetu slobodom se smatra potčinjenost primitivnom, mračnom diktatu nacionalizma i pravo da se nekažnjeno drugima čine stvari koje su u čitavoj ljudskoj istoriji smatrane sramotnim. Parole u stilu “Nož, žica, Srebrenica”, bilbordi s likom osuđenih za genocid, urlanje na stadionima, podizanje spomenika fašistima, vrijeđanje žrtava, otvorena diskriminacija i aparthejd, prosipanje smeća na društvenim mrežama, to je samo djelić bogatog asortimana mogućnosti koje ova mračna sloboda pruža svojim sljedbenicima, zadovoljnim da mogu činiti gnusobe koje se nigdje u civilizovanom svijetu ne mogu ni zamisliti. U tome ih ohrabruje i neprekidna produkcija pseudorealnosti u kojoj nisu više važni opšta bijeda, moralna i materijalna, beznadežno siromašenje, korupcija, mafijaško ponašanje i potpuna neodgovornost vladara – sve je to prekriveno zastavama koje lepršaju na vjetru. Simboli su odavno postali važniji od hljeba, i niko (ili skoro niko) više nije u stanju da se ponaša drugačije, jer bi naišao na žestoke reakcije suplemenika i bio bi optužen da je komunista, izdajnik, autošovinista, državni neprijatelj, bogohulni ateista, loš Srbin, Hrvat ili Bošnjak. U takvom svijetu mnogo je važnije šta je rekao neki moćnik, funkcioner ili zvijezda rijalitija, šta su rekli o nama oni drugi, a šta je naš odgovor i naša istina, nego hljeb naš nasušni i ono od čega nam zavise životi.
Svakodnevni jezik je prilagođen tome, pa su očigledni zločini postali bogougodna djela, lopovluk je postao snalaženje, nemoral i bestidnost zamijenili su moral koji je trajao hiljadu godina, poštenje se smatra manom, a neznanje znanjem, i ta nova skala vrijednosti postala je istinski test za masovnu dresuru podanika. Onaj ko kaže da je car go, završava na giljotini. Onaj ko kaže da crno nije bijelo, da zlo nije dobro, da laž nije istina, da ropstvo nije sloboda – biće spaljen na ritualnoj lomači, ekskomuniciran i odbačen. Politika postaje religija, a religija ogrće plašt politike, podanici su pretvoreni u stado koje vode njegovi čobani, i onaj ko se u tome stadu začudi i pokuša objasniti neobjašnjivo, ko ne povjeruje u čudo, u apsurd, biva isključen iz stada. Nezadovoljstvo se iscrpljuje u šapatu i bezličnom protivljenju liderima, za koje u svakom novom izbornom ciklusu glasaju ponovo njihovi zaslijepljeni sljedbenici.
Plemenska svijest oblikuje opšti konformizam i istovrsnost mišljenja, pa se vlast i opozicija, praktično, ne razlikuju ni u čemu, sem u želji da preuzmu kormilo broda koji tone, dok na njemu ima još nešto malo potrošne robe, i dok podanici u potpaljublju i dalje sami .čuvaju i brane lance kojima su vezani za vesla, spremni da se u svakom času odupru oslobodiocima, jer ne bi znali šta da čine s istinskom slobodom. Ta jednosmjerna svijest, ako se dovoljno njeguje, može proizvesti čudovišne rezultate, što nam je pokazao bosanski genocid, a pogotovo njegova masovna odbrana. Ropsko služenje novoj istini pretvoreno je tako u himnu zločinu i najavu novog zla, goreg od onog koje nam se već dogodilo.
U “Omer-paši Latasu” Ivo Andić piše o evet-efendiji. To je u tursko doba bio naročiti službenik koji je stalno išao za sultanom sa zadatkom da riječima, pokretima i izrazima lica potvrđuje sve što njegov gospodar govori. Čini se da se ta vrsta sluganstva danas toliko namnožila, da joj se ne vidi kraj. Uz malo izuzetaka, u toj novoj kasti klimoglavaca prednjače intelektualci, ako se pod tim pojmom podrazumijevaju ljudi s akademskim i drugim titulama, oni od kojih bi se najprije očekivalo drugačije mišljenje i kritika vladajuće prakse. Za većinu njih se teško može reći da se tako ponašaju zato što ne znaju. Ne, to nije neznanje ili zabluda. To je kukavičluk.
Oni su predvodnici novog rituala samoponižavanja, koji je svojstven svakom autoritarnom sistemu. Spremni su da služe bespogovorno gorima od sebe, da im aplaudiraju, da ih podržavaju u svemu, da im budu sluge i robovi, sve dok od toga imaju koristi. Na svakom partijskom skupu vidimo te profesionalne proizvođače aplauza, u svim političkim odlukama, ma koliko loše bile, uočavamo uvježbanu ruku tih majstora poslušnosti. Oni koji bi morali biti cvijet društvene pameti, dobrovoljno su postali propagatori primitivizma i zastupnici gluposti, kao svojevrsne plemenske ideologije koja se odomaćila u školi, u porodici, na ulici, u javnom prostoru. I ne vidi joj se kraj. Oni koji razumiju i koji bi morali biti savjest društva, povlače se, šute ili pristaju na sve. Da li je ostao iko ko može da se pobuni?
Nekad smo imali neiscrpnu komunističku industriju euforije, pogotovo kad se radilo o Titovom kultu ličnosti, i obaveznu dozu razdraganosti koja nije trpjela ni strogu riječ, ni tračak sumnje, ni vic o vlasti i velikom vođi. Danas smo jedan totalitarizam podijelili na tri plemena, na tri tamna vilajeta čije nas vođe ubjeđuju da sloboda može biti samo kolektivna, pa su ustoličili političko predstavljanje etnija i koncept njihove konstitutivnosti i suverenosti, kakvog nema nigdje u svijetu, da bi mogli što duže ostati na vlasti. Pogonsko gorivo njihove vladavine jesu neobrazovani, sluđeni i poslušni ljudi, dresirani vjerskim dogmama, obuzeti narodnjačkomm kulturom i kič-vrijednostima, slijepi kod očiju i uplašeni od opasnosti slobode. Nove politike identiteta, koje čovjeka svode na biće bez svojstava i dimenzija, otimaju mu i ono malo preostalih mogućnosti izbora. Svaka mizerna budala, kako je pisao Arthur Schopenhauer, koja nema šta da istakne i čime da se podiči, ponosna je na svoje etničko i vjersko pripadništvo i spremna da brani sve promašaje svog kolektiva, ma kakvi oni bili, pokrivajući time vlastitu inferiornost. Takvi ljudi su cilj nacionalističke politike, koja svoje modele mišljenja kroz njihove glave nameće kao jedine oblike kolektivne svijesti društva. Ta politika našu mučnu sadašnjost prekriva izmišljenom, sjajnom prošlošću koju je stvorila po sopstvenoj mjeri, i ta prošlost je, zapravo, naša budućnost. Pitanje je: zašto šute ni koji sve to znaju?
Čini se da je posljednji čas da oni koji vole ovu zemlju dignu glas protiv nacionalističkog porobljavanja, etničke podjele, vjerske zatucanosti, vladavine kič-svijesti, terora gluposti i primitivizma, i to, prije svega, svako u svom stadu, a onda u zajedništvu sa drugima. Ima li snaga za to? Da li građani zaista misle da se će se ovaj mrak razići sam od sebe, da će nečiji čarobni štapić urediti ovaj brižno njegovani i strogo kontrolisani haos, da će diktatura gramzive etno-konfesionalne kleptokratije prestati nekakvom intervencijom spolja, da će neka viša sila sve učiniti umjesto nas? Loša vlast ne može se popravljati, ona se mora rušiti.
Završimo ovaj mali esej izvodom iz teksta Nerzuka Ćuraka pod znakovitim naslovom “Pobunite se”, kojem ne treba ništa dodati.
“Zašto se ne bismo okupili, mi građani, i to tako što ćemo hrabro prekoračiti nametnute granice naših imena i ne čekajući više nikoga, ni beogradske, ni zagrebačke, ni briselske, ni vašingtonske, ni ankarske žirante, stupiti u jedan novi savez pravde, slobode i sigurnosti. Savez Mira koji je naša jedina, izvjesna budućnost. Ta budućnost neće doći nastavimo li ovako olako, bez krika, bez pobune, bez buke i kontroliranog bijesa, bez divno nenasilnih građanskih protesta, prepuštati našu zemlju udruženim trijadama neetničkih para i etničkog straha.
Nastavimo li dalje ovako, bez protivljenja, bez otpora puzajućem trijumfu etničkih fašizama uslijedit će tako loše osviještenje, jer će sve ostati isto, jer će loša beskonačnost biti trajno ime naše Republike koje nema. Sve će biti isto; trovat će nas bošnjački nacionalizam svojom lažnom građanštinom uz pomoć satelitskih falangi; trovat će nas srpski nacionalizam, otporan na proizvodnju bilo kakve svijesti o najvećoj, kolosalnoj odgovornosti za trijumf zla; trovat će nas hrvatski nacionalizam lažnim mitom o neravnopravnosti, a mi građani, nastavićemo iz navike i lijenosti pristajati da svi ti mrakolozi vode našu zemlju u nigdje. Zar ne vidite da su slijepi kod očiju, zar ne vidite da ovnovi vode u provaliju svoja izluđena stada. Pobunite se!
…Pobunite se! U ime sebe, u ime djece, u ime unučadi, u ime biljaka i životinja, u ime voda i šuma, u ime zemlje s kojom smo povezani pupčanom vrpcom i koju smo izdali kada smo pristali da dostignuti stepen emancipacije poništimo povratkom na plemenski način organizacije političkog života.
Dok sve nije otišlo u tri lijepe materine.”