Piše: Saud Grabčanović
Reforme u agrarnom sektoru
Glavno modernizacijsko pitanje na selu u BiH nakon austrougarske okupacije je bilo pitanje agrarne reforme, ukidanje kmetstva, oduzimanja zemljišnih posjeda iz ruku bošnjačkog feudalnog plemstva i podjela iste seljacima. Austrougarska monarhija je zvanično ukinula kmetstvo na svojoj teritoriji još daleke 1848. godine. Agrarna reforma u BiH je mogla za duže vrijeme riješiti eegzistenciju velikog dijela stanovništva, pošto je na selu živjela apsolutna većina tadašnjih stanovnika naše zemlje. Austrougarske vlasti se nisu usudile da provedu agrarnu reformu u BiH, bojeći se reakcije bošnjačkog plemstva koje je ionako nevoljno prihvatilo njihovu vlast, a koje je bilo i glavnim organizatorom otpora okupacionim trupama prilikom okupacije 1878. godine. Austrougarska vlast je dobro znala koliko je ovaj sloj najbogatijih Bošnjaka buntovan i potencijalno opasan po njihovu vlast i da bi oduzimanjem zemljišnih posjeda vjerovatno izazvali njihovu veliku pobunu u BiH, sličnu bunama i sukobima u doba Husein-kapetana i Omer-paše Latasa. Odlaganjem agrarne reforme austrougarska je vlast željela da na svaki način dobije simpatije bošnjačkog plemstva i da za sebe pridobije ovaj tada najmoćniji dio stanovništva naše zemlje. Neprovođenje agrarne reforme je zato znatno uticalo na daljnje privredno-društveno napredovanje naše zemlje u agrarnom sektoru. Feudalni zemljoposjedničko-kmetski odnosi iz osmanskog perioda ostali su i dalje na snazi u Bosni i Hercegovini još dugo nakon uspostave austrougarske vlasti. Zato je položaj seljaštva u daljnjem periodu austrougarske vlasti u BiH postao najakutnije socijalno pitanje. O tome govori i statistika: 1910. godine u Bosni je odnos seoskoga i gradskog stanovništva 1.606.862 naprema 264.754. Ali, austrougarska vlast se, uprkos ovim pokazateljima, nije nikada usudila na direktnu agrarnu reformu u BiH, kakva je već sredinom 19. vijeka provedena u ostalim dijelovima monarhije. U cilju promjene stanja u agraru u BiH, zemaljska vlada je donijela agrarni zakon o postepenom i dobrovoljnom otkupljivanju zemljišnih posjeda od strane kmetova, uz dosta visoke novčane naknade koje je kmet morao platiti vlasnicima (begovima i agama) za zemlju i za svoj otkup. Kmetovi su potrebni novac mogli uzeti kao kredite kod banaka, ali su kamate na te kredite bile jako visoke. Ovaj zakon u praksi je samo još više otežavao položaj seljaka. Kako je tada to izračunao jedan bečki stručnjak, potpuna likvidacija kmetstva u BiH na ovaj način bi se završila tek 2025. godine! Između 1879. i 1913. oko 40 % od oko 89 000 popisanih kmetovskih domaćinstava otkupilo je zemlju na kojoj je živjelo. Međutim, situacija oko posjedovanja zemlje neznatno se promijenila. Godine 1910. 91 % zemljoposjednika koji su posjedovali i kmetove bili su Bošnjaci-muslimani. 68 % srpskoga, 57 % hrvatskoga i samo 7 % bošnjačko-muslimanskog poljoprivrednog stanovništva bili su kmetovi ili djelimično kmetovi. U BiH je tada bilo i oko 50.000 seljaka zakupnika begovske zemlje, pretežno Srba- pravoslavaca, čiji je ekonomski položaj bio osjetno teži od položaja običnih kmetova. Između 1879. i 1913. godine otkupom se oslobodilo 41.500 kmetova, ali je na početku 1914. izračunato da je u BiH tada još bilo 93.368 kmetskih porodica koje rade na agalucima, koji su predstavljali oko jedne trećine ukupne obradive zemlje. Međutim, to što su nominalno bili kmetovi, nije značilo da oni svi žive u bijedi i zavisnosti. Britanski istoričar William Miller, kad je posjetio Bosnu u devedesetim godinama 19. stoljeća, zapisao je da : …”bosanski kmet živi bolje od dalmatinskog ili sicilijanskog seljaka”. Isto je tako zapazio da su zbog čestih dioba posjeda, prema osmanskim zakonima o nasljedstvu, mnoge age i begovi postali i sami tek nešto više od sitnih zemljoposjednika, kršćanskih seljaka. Austrougarska vlast nije zanemarila zemljoradnju, glavni oslonac ekonomije. Osnovana su ogledna dobra, pa i ogledni vinogradi nedaleko od Mostara, kao i ogledni ribnjak. Seoski su učitelji poučavani savremenim metodama, a otvorena je i poljoprivredna škola na Ilidži kraj Sarajeva. Utemeljene su i ergele, a da bi se probudio ponos medu uzgajivačima konja, organizovane su konjske trke na Ilidži, u Prijedoru, u Bijeljini…. (Trke su postale veoma omiljene, iako se u početku nisu održavale prema pravilima Jockey Cluba: “Jahali su bez sjedla, a kad bi se približili cilju, skočili bi s konja da mu bude lakše, pa je konj sam ulazio u cilj.” Jedan od najspornijih aspekata agrarne politike bio je stimulisanje zemljoradnika-stranih doseljenika. Prvi od tih kolonista došli su u Bosnu i Hercegovinu na inicijativu jednog njemačkog sveštenika, koji je u vjerskom časopisu u Njemačkoj objavio oglas u kojem je pozvao pobožne seljake da se presele u Bosnu. Tako su stigle porodice iz Sleške i Porajnja, pokupovale zemlju u Posavini blizu hrvatske granice i osnovale naselje koje je dobilo sluzbeno ime “Windhorst”. Dijelu tog naselja kasnije je dato ime “Rudolfstal” prema prestolonasljedniku Rudolfu nakon njegove posjete Bosni 1888. godine, a jedno drugo naselje, koje su osnovali Nijemci protestanti iz Ugarske u blizini Bijeljine, nazvano je “Franzjosefsfeld”. Vlasti su bile naklonjene tim doseljenicima i odobravale im porezne olakšice. Godine 1890. austrugarske su vlasti u BiH donijele poseban zakon o “poljoprivrednim naseobinama”, kojim su ponudile do dvanaest hektara zemlje po naseljeničkoj porodici u besplatan zakup prve tri godine, a zatim povoljno otplaćivanje duga iz prihoda u roku od deset godina, pod uslovom da prihvate bosansko državljanstvo. Tako su u BiH osnovana 54 naselja kolonista s ukupno oko 10.000 stanovnika. Nijemaca je bilo nešto manje od 2000, većinu naseljenika su činili Poljaci, Česi, Slovaci i Rusini, čiji su se potomci stopili s bosanskim slovenskim stanovništvom. Porijeklo tih doseljenika, te politika njihovog naseljavanja u BiH, nailazili su na otpor kod domaćeg stanovništva. Kad su Bosanci 1910. godine prvi put dobili svoj Bosanski sabor, jedan od prvih zahtjeva tog sabora je bio da se stane na kraj tom doseljavanju.
Industrijalizacija BiH prije i za vrijeme austrougarske vlasti
Pokušaji industrijalizacije i modernizacije BiH u doba Osmanskog carstva
Druga polovina 19. stoljeća i sam kraj osmanske vlasti na ovim prostorima predstavljaju istorijski period u u kojem je započela prva industrijalizacija i modernizacija naše države. To je bio pionirski poduhvat koji je po svom obimu bio vrlo skroman, ali je ipak ostavio neke rezultate. Glavna ličnost koja je otpočela provoditi reforme na ovim prostorima bio je bosanski namjesnik ili valija (vezir) Topal Šerif Osman-paša (1861-1869). Po sultanovom naređenju Topal Šerif Osman-paša pokrenuo je velike reforme u tadašnjem Bosanskom vilajetu. Iz istorijskih dokumenata postoji potvrda da je on bio i pionir u stvaranju modernog sarajevskog urbanizma. U Sarajevu 1864. godine on je sagradio Sarajevsku pivaru, koja se smatra prvom industrijskom proizvodnjom u Bosni i Hercegovini. A 1869. godine u Sarajevu je podignuta i prva naša fabrika za proizvodnju namještaja. U to vrijeme je izgrađena i uspostavljena telegrafska veza između Istanbula i Sarajeva. Sa izgradnjom značajnih objekata u Sarajevu i ostalim gradskim centrima u BiH, pojavila se potreba za velikim količinama drvene građe. Topal Osman-paša je zbog toga izgradio prve moderne pilane u Bosanskom vilajetu (na vodeni, a kasnije na parni pogon). U Bosni u to vrijeme nije bilo školovanih kadrova, pa je radi toga paša doveo inžinjere iz Beča. Austrijski inžinjeri su učili domaće stanovništvo kako treba šume pravilno sjeći i koristiti, te kako ih treba stručno prorjeđivati i ponovo podizati u cilju očuvanja za buduće generacije. Za vrijeme Topal Osman-pašinih reformi pristupa se formiranju prvih šumarskih inspektorata u Bosanskom vilajetu. Austrijski šumarski stručnjaci su tada davali uopštene ocjene da postoji kompaktna i netaknuta šumska područja sa velikim sječivim drvnim masama širom Bosne i Hercegovine. Njihov je pravi cilj, u stvari, bila špijunaža za Austro-Ugarsku, koja je u to vrijeme imala teritorijalne aspiracije na našu zemlju i njena velika prirodna bogatstva Pored reformi ,koje su rezultirale otvaranjem prvih fabrika i željezničke pruge u BiH, ovaj je paša provodio modernizaciju države i u svim drugim aspektima. On je pokrenuo reforme u BiH u infrastrukturi, upravi i zakonodavstvu, školstvu, zdravstvu i kulturi. U to vrijeme širom BiH su otvorene nove sekularne škole po novom obrazovnom programu, otvorene su i prve bolnice zvane „hastahane“ u kojima su radili naši prvi ljekari i medicinski radnici, te su izgrađene nove i popravljene stare ceste i mostovi širom zemlje. Nakon odlaska Topal Šerif Osman-paše njegovi su naslijednici nastavili sa reformama u našoj zemlji. U to je vrijeme bila izgrađena i puštena u saobraćaj prva željeznička pruga u Bosni i Hercegovini od Dobrljina ( Bosanskog Novog ) do Banje Luke 1872. godine. U Banjoj Luci je 1873. godine podignuta prva pivara, kao i fabrika poznatog sira „Trapist“ . Oba su ova privredna objekta otvorena uz samostan „Marija zvijezda“ u Trapistima kod Banje Luke. Ali, ovi pozitivni procesi su vrlo brzo bili zaustavljeni velikim ustancima kršćanskog stanovništva u BiH, koji su trajali od 1875. do 1878. godine. Ovi su ustanci ne samo zaustavili sve pozitivne tokove, nego su izazvali „Veliku istočnu krizu“ koja je na kraju rezultirala Berlinskim kongresom i austrougarskom okupacijom naše zemlje.
(Nastaviće se)