Kulturolog, pravnik i politički analitičar iz Banje Luke Srđan Šušnica sudjelovao je na okruglom stolu u Zagrebu koji se u organizaciji udruge Documenta bavio temom procesuiranja ratnih zločina u Hrvatskoj i pred pravosuđima zemalja u regiji. Tim povodom za ‘Novosti’ govori o političkoj situaciji u regiji, s naglaskom na Bosnu i Hercegovinu, i politici Hrvatske prema BiH.
Kada govorimo o ratnim zločinima, ne možemo preskočiti ostavštinu Haškoga suda. Iako, čini se da interes javnosti za suđenja polako opada?
Premda je imao svojih propusta i slabosti, Haški sud ostavio nam je milione stranica presuda i fakata koji će se izučavati sljedećih stotinu godina. Isto je i s državnim sudovima u zemljama bivše Jugoslavije koji svojim radom i međusobnom saradnjom daju kakav-takav uvid u te činjenice. Sve se to odvija u političkom kontekstu u kojem karakter rata devedesetih, što se tiče BiH, nije politički razriješen. Iako je Dejtonski sporazum mogao otvoriti vrata nekoj dugoročnijoj političkoj konferenciji o regionalnoj bezbjednosti, saradnji i razrješenju izvora sukoba te pomirenju, on takav efekat u regionu nije proizveo.
Taj sporazum, nažalost, nije nadograđen nekom novom konferencijom ni sporazumom, već je ostao nekom vrstom realpolitičke nagodbe. Sporazum nije podcrtao karakter rata i uloge strana u ratu, niti je zaštitio vrijednosti koje su se u ratu napadale ili derogirale: vrijednosti međunarodnog i humanitarnog prava, ljudskih sloboda i prava na samoopredjeljenje. Ostavivši na terenu gotovo sve realpolitičke stečevine genocida i etničkog istrebljenja, ova nagodba je maksimalno otežala katarzu i kontekst procesuiranja ratnih zločina.
Koliko trenutačni nestabilni odnosi između vlada zemalja u regiji utječu na rad tužilaštava?
Saradnja između tužilaštava, odnosno pravosudnih organa, svodi se na odavno prisutnu pseudodiplomatiju. Zbog mnogobrojnih zločina u regiji tužioci imaju češće kontakte od diplomata i ti kontakti često kreiraju problematičnu diplomatsku politiku, poteze, stajališta i aktivnosti vlada, ali i tenzije. A trebalo bi biti suprotno: da politika i diplomatija kreiraju povoljno okruženje za rad pravosuđa. Krucijalno političko pitanje na bazi rada Haškog tribunala i državnih tužilaštava i sudova traži sljedeći odgovor: tko je vodio rat, tko je bio gospodar rata i mira, tko je činio zločine koji su bili cilj rata, a tko zločine nastale kao posljedica rata.
Kada bi krenuli od toga, možda bi otvorili prostor dijaloga i katarze u formi međudržavne komisije ili Instituta za istoriju raspada Jugoslavije, poput Mađarske koja je formirala Institut za istoriju mađarske revolucije 1956. No kako možemo očekivati tako nešto kada pojedine države regije blokiraju čak i uspostavu faktografske međudržavne komisije koja bi popisala nestale i mrtve?
Aktualna hrvatska vanjska politika, uz podršku predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, svojim najvažnijim poslom smatra Bosnu i Hercegovinu, njezin europski put i zaštitu Hrvata kao konstitutivnog naroda u toj državi. Kako gledate na ovu ambiciju?
Zaštita Hrvata u BiH može da znači puno toga: od podrške građanskoj demokratiji i vladavini prava do kopiranja srpske kleronacionalističke matrice u formi ‘trećeg entiteta’. Ukoliko se udalji od politike zasnovane na evropskim vrijednostima građanskog društva, Hrvatska se može susresti s velikim problemima koji bi je posredstvom ‘hercegovačkog entiteta’ uvukli u trajnu nestabilnost. Ukoliko želi ostati stabilnom, Hrvatska ne smije pristati na igru koju iz svojih kriminalnih i korupcionaških interesa igra Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH, s predsjednikom Republike Srpske Miloradom Dodikom.
Hrvatska mora voditi principijelnu politiku zasnovanu na zaštiti ljudskih prava i međunarodnom pravu koje reguliše pravo na samoopredjeljenje. Zalažući se za dalju podjelu BiH, hercegovački lobi direktno radi protiv međunarodnopravnih temelja na kojima je Hrvatska dobila svoju zasluženu samostalnost. Politika Hrvatske u BiH mora promovisati građanske vrijednosti: jedan čovjek – jedan glas, teritorijalnu decentralizaciju koja za osnovu neće imati etno-vjerski ekskluzivitet na jednom dijelu BiH i vrijednosti koje neće diskriminirati druge. Principijelnom politikom Hrvatska može zaštititi prava Hrvata i katolika u cijeloj BiH. Zar katolici u Bosanskoj Posavini, Prijedoru ili Banjoj Luci manje vrijede? Čović sada drži Dodiku svijeću u njegovoj separatističkoj politici i dok ovaj slavi ratne zločine kao ‘stvaranje RS-a’.
Po Dejtonskom ustavu mi imamo entitetsko glasanje, sistem u kojem partije imaju etničke predznake, potpuno etniciziranu politiku, uz istovremeno potpuno isključen i diskriminiran koncept građana – demosa. Glavnu riječ vode eksponenti tih konstitutivnih naroda koji su se potpuno kriminalizovali, etnicizirali politiku i sada se ugrađuju u globalne realpolitičke tokove. Dodik se odavno ugradio u rusofilski, proruski blok, Bakir Izetbegoviću Erdoganov blok. I to je isto problem: posljednje tri-četiri godine imamo i bošnjački nacionalizam, ali ne građanski integrišući u kojem su bošnjaštvo i bosanstvo istorijsko-politički sinonimi, već prekopiran srpski etno-vjerski ekskluzivistički nacionalizam koji raste.
Smatrate li da će novi američki predsjednik Donald Trump promijeniti politiku prema regiji? Odnedavno je SAD Dodiku uveo sankcije?
Ne mislim da će se nešto posebno u Trumpovoj eri promijeniti u američkoj prisutnosti na Balkanu. Sankcije bacaju svjetlost na Dodika. To će barem podići stepen pažnje međunarodne diplomatije na Dodikov režim i eventualno polučiti neku preventivnu akciju.
Dodik je najavio i ujedinjenje s maticom Srbijom?
Poslije događanja na Krimu i ukrajinske krize u Republici Srpskoj su shvatili da je moguće izdejstvovati ‘pravo na samoopredjeljenje’, ali ne na bazi međunarodnog prava, već pomoću realpolitike sfera utjecaja. Iako lobira na sve strane, jako dobro koristi ruski utjecaj, vješto podiže tenzije i zaokružuje (para)državotvorni oblik RS-a, Dodikova najava ujedinjenja ipak je malo preambiciozna. RS nema vojsku, granicu, carinu i zvaničnu diplomatiju. Deklaracija Dodikovog SNSD-a i njegove najave jasno govore da se radi na vraćanju tih nadležnosti. No ono što Dodik ima je sasvim dovoljno da se krene u hibridni rat i odcjepljenje, uz rusku podršku. Dodik bi ove godine mogao zagristi i ono što neće moći da proguta, pogotovo ako krene u formiranje vojske RS-a ili obezbijedi prisustvo ruskih proksija u RS-u. Dosta toga zavisi od predsjedničkih izbora u Srbiji 9. aprila. Ukoliko Aleksandar Vučić ne bude više predsjednik Vlade, ruske aspiracije će porasti u toj mjeri da će Dodik do kraja godine proglasiti nezavisnost Republike Srpske.
Svojom prisutnošću Vučić bi mogao trankvilizirati Dodika, čak posredovati njegov odlazak s vlasti kako bi se spriječila dalja eskalacija i sukob koji bi uslijedio nakon referenduma o vojsci ili odcjepljenju. Najveći dio svog bogatstva Dodik drži u Rusiji i jedino tamo može naći utočište, koje će dobiti samo ako uspješno destabilizira Balkan. U suprotnom ide u zatvor. Vučića Rusi već odavno ne smatraju svojim čovjekom i u slučaju pobjede istinskih proruskih kleronacionalista Vučić će morati napustiti Srbiju. On se razgolitio pred srbijanskim ultradesničarima podržavajući crnogorsku istragu o pokušaju rušenja vlasti u oktobru 2016., dok je, nakon što ih Vučić nije primio, crnogorska opozicija četničkog vojvode Mandića tražila zaštitu od Dodika. Time je Dodik promovisan u najozbiljnijeg konkurenta Vučiću za ‘svesrpskog vožda’. Oba političara igraju igru, ne samo za vlast, već na život i smrt.
Ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić upozorio je da se stanje u zemlji drastično komplicira i da je nužno poduzeti sve raspoložive mjere kako bi se spriječilo širenje ratnohuškačke retorike. Je li stanje zaista toliko komplicirano?
Izuzetno je komplicirano. Krucijalno je da državno BiH tužilaštvo pritisne Dodika i njegovu kliku i krene s procesuiranjem za privredni kriminal i nelegalnu proslavu 9. januara, nelegalno izvođenje Oružanih snaga BiH na ulicu mimo komandnih struktura i vojnih propisa te za ugrožavanje ustavnog uređenja i teritorijalnog integriteta BiH. Dodik i njegov ministar unutarnjih poslova Dragan Lukačintenzivno se posljednje dvije-tri godine naoružavaju: nabavljena su nova automatska oružja, uniforme, šljemovi, pancirke, terenska vozila… Policijski kadar se pomlađuje, umnožava i intenzivno obučava. Otvoreno se najavljuje formiranje vlastite vojske.
Ruski instruktori su stalna pojava na terenu, što stoji u skorašnjem sporazumu MUP-a RS-a i moskovske policije. Medijski i pravno-politički negiraju se genocid i ratni zločini; negiraju se država i istorija BiH, državno-pravne tekovine ZAVNOBiH-a, bosanski jezik i specifična interetnička kultura, melting pot i identitet i Bošnjaka i Bosanaca-i-Hercegovaca. Dodik na taj način stvara revanšizam i mržnju. Premda neće prvi praviti barikade i punktove na entitetskim granicama, on mudro čeka ishitrenu i očajničku reakciju, neko vaninstitucionalno nasilje koje bi bilo proglašeno terorističkim činom: treba mu teroristički akt od strane Bošnjaka, a ako ga ne bude, spreman ga je fingirati.
S druge strane umirovljeni general Armije BiH Atif Dudaković pozvao je Bošnjake da počnu nabavljati vojne odore i opremu?
To je jako neozbiljna izjava jednog generala, pogotovo u svjetlu Dodikove taktike. Sada vidimo zašto sve može eskalirati: odgovor na Dodikove istupe neće biti institucionalan već hordski. U svemu tome uloga Hrvatske je krucijalna: ona može i mora biti lider u obezbjeđivanju regionalne stabilnosti. Hrvatska može inicirati strukturirani dijalog s Vučićem i razumnijim dijelom političara iz RS-a i Sarajevom, naročito građanskim sekularnim snagama i razumnijim dijelom Izetbegovićevog SDA-a, uz angažman EU-a i Angele Merkel, te izlobirati da se aktiviraju međunarodnopravni mehanizmi Vašingtonskog sporazuma i obaveza iz NATO-a koji će dozvoliti preventivno prisustvo i djelovanje misije EUFOR-a, NATO-a i OSCE-a. Naravno, sve uz stalnu komunikaciju i saradnju s institucijama države BiH. No prije svega, Hrvatska mora zauzdati Čovića i svoje najradikalnije i najglasnije šoviniste koji misle da rade u nacionalnom interesu Hrvata, a zapravo nanose sramotu i štetu destabilizirajući Hrvatsku. Vlada i Predsjedništvo BiH pozivom zvaničnom Zagrebu mogu aktivirati obaveze Hrvatske iz Vašingtonskog sporazuma.
Do čega bi to dalje moglo dovesti?
Sređivanje i jačanje odnosa Hrvatske i građanske BiH moglo bi možda biti početak stvaranja neke vrste regionalnog ekonomsko-političkog saveza Zapadnog Balkana ili Jadransko-jonskog saveza, po ugledu na zemlje Beneluksa ili Skandinavije ili nešto čvršće, poput Unije. Cilj bi bio obezbjeđivanje stabilnosti, ekonomskog razvoja i smanjenja siromaštva i drugih socijalnih i političkih rizika od sukoba. Takva grupa bi nakon ulaska svih zemalja u EU mogla opstati kao regionalni klub saradnje i podrške.
Mogao bi to biti i životno važan regionalni plan B ukoliko zaista dođe do kolapsa EU-a. No svjestan sam da nekim snagama u Hrvatskoj svaka vrsta regionalne unije sa zemljama južno od terase hotela Esplanade, da citiram Krležu, predstavlja noćnu moru i asocira na Jugoslaviju. A nema razloga. Jugoslavija je polivalentna istorijsko-politička i kulturna pojava i ideja, i to ideja koja je započela baš u Hrvatskoj. Ne bi to morala biti nekakva naddržava, već institucionalizovana saradnja poput Vijeća zemalja Beneluksa.
(kliker.info)