Piše: Jusuf Trbić

                                          Isto, ali drugačije

              Kad je u sarajevskoj Vijećnici krajem septembra 2017. godine pompezno obilježen, po prvi put, Dan Bošnjaka, zadovoljni su bili oni oni koji tvrde da Bošnjaci ništa nisu naučili iz sopstvene istorije. Sve je bilo isto kao početkom devedesetih : i stožerna muslimanska stranka, i intelektualni i politički prvaci, i povod je bio valjan – 24 godine od Bošnjačkog sabora na kojem su Bošnjaci vratili svoje vjekovno ime .Ostalo je i tada nerazjašnjeno zašto Bošnjacima treba poseban sabor, kao oblik “opštenarodnog” okupljanja, kakav su pravili rušitelji Bosne, kad su imali na raspolaganju insitucije države, ma kako one slabe bile. Svako takvo separatno okupljanje označavalo je korak dalje u pravcu rastakanja jedinstvenog bosanskog tkiva i bilo je potvrda da su Bošnjaci, makar i potajno, sve više prihvatali ideju koju su im naturili Beograd i Zagreb – zasebnu muslimansku državicu, od milja nazvanu “fildžan državom”, kao jednu od tri konfederalne jedinice zasnovane na etno-religijskoj podjeli. Isto to se dogodilo i na saborovanju u Vijećnici 2017. godine.  Najavljeni su himna, grb i zastava bošnjačkog naroda, čime je gromoglasno potvrđena stara ideja o vjerskoj i etničkoj separaciji i homogenizaciji, dakle o etničkoj podjeli države, od koje, očigledno, bošnjačka elita nikad nije odustala. Ostalo je da i Srbi i Hrvati prihvate poziv i učine to isto, pa da se ponovo vežu zastave. A onda da se opet pokoljemo.

Tako su ponovo sasvim pogrešne krupne riječi bačene u visoko bosansko nebo.

Da se vratimo na početak kalvarije, u devedesete godine, koje su presudno odredile budućnost Bosne i Bošnjaka.

Da su Bošnjaci sami sebi najbolji neprijatelji pokazalo se kad je, uz veliku pompu, osnovana prva monoetnička stranka, stranka Muslimana, čime je na političku pozornicu uveden i ozakonjen ubilački nonsens – političko organizovanje etničkih grupa unutar iste države, što je značilo samo jedno : ozakonjenje etno-religijskog kolektivizma, teritorijalizaciju etničkih politika i podjelu kao neumitni ishod. U uvodnom izlaganju na Osnivačkoj skupštini Stranke demokratske akcije Alija Izetbegović je istakao kako predstoji novi dogovor naroda BiH o tome kakvu BiH i kakvu Jugoslaviju želimo. A takve dogovore, kako je rekao, mogu voditi samo istinski predstavnici naroda, koje mogu odrediti samo narodi, i to na slobodnim izborima. Time je najavljeno rušenje Ustava Republike BiH, jer će se ubuduće sve odluke donositi dogovorom, to jest konsenzusom etničkih zajednica, i svaka će od njih imati pravo veta. Pošto u postojećem Ustavu nije bilo naroda niti narodnih stranaka (pogrešno nazvanih nacionalnim strankama) i njihovog “dogovaranja” i eksluzivnog prava na predstavljanje etničkih zajednica, taj je Ustav ignorisan i uvedeno je pravo tih stranaka da budu vlasnici svojih  naroda i isključivi tumači njihove volje.  Lideri bosanskohercegovačkih etnija postali su “istinski” predstavnici naroda, i taj se termin, kao što smo mnogo puta vidjeli, odnosio isključivo na poslušno članstvo tri mono-etničke stranke koje su okupirale čitav javni prostor, sadašnjost i prošlost, i prisvojile sebi sva prava na definisanje i realizaciju kolektivistički zamišljenih interesa tri entičke skupine. U svemu tome ubijeni su bili građani i građansko društvo, i Bosna je neumitno krenula stazama povratka u Srednji vijek. Komunističko jednoumlje, kao proklamovani smrtni neprijatelj novih gospodara tri etnička stada, zbog čijeg su rušenja i Bošnjaci pristali na podjelu svoje države, zamijenjeno je novim modelom : tri jednoumlja, isključiva i netolerantna baš kao i ono protiv kojeg su se, navodno, novi lideri borili, ako ne i više od toga. Kao i u svim slučajevima naglih društvenih promjena, iza velikih riječi o ideološkoj borbi za slobodu, pravdu i demokratiju krili su se sasvim prizemni ciljevi : borba za moć i osvajanje svih privilegija koje ta moć donosi, pogotovo ekonomskih.

Ideju o “dogovaranju” naroda mimo postojećih državnih institucija, objeručke su prihvatili Slobodan Milošević i njegovi sljedbenici, koji su tu ideju nadogradili :  suprotno Ustavu SFRJ, narodi, a  ne republike treba da se dogovaraju, i samo narodi ( a pogotovo srpski)  imaju pravo na samoopredjeljenje. Kako je uopšte moguće dogovaranje i pregovaranje čitavih naroda, ko čini te narode ( ne zaboravimo da je udio mješovitih brakova i onih koji su se na popisu 1991. godine izjasnili kao Jugosloveni, bio toliki, da su oni, faktički, predstavljali četvrti narod u BiH i Jugoslaviji), ko interese naroda definiše i po kojim pravilima, ko narode predstavlja i postoji li u svijetu makar jedan model sličan tome – to, naravno, nikoga nije zanimalo. Riječi su bile važne, riječi koje su gromoglasno odzvanjale u praznim glavama i srcima, riječi koje su zamijenile zakone i ustave, pravila i običaje, znanje i pamet.Time je pokrenuta  lavina koja se ni danas ne zaustavlja. Prvi korak nakon toga bio je osnivanje istih takvih stranaka srpskog i hrvatskog naroda,koje su, uoči izbora, u trijumfalnom pohodu na već urušenu tvrđavu komunizma, uz himnične zvuke, vezali svoje zastave sa zelenim barjacima SDA. Bila je to savršena predigra za masakriranje Bosne. A, po običaju, bošnjački intelektualci ponovo su stavili glave pod skute vlasti, pa su posebnom Rezolucijom muslimanskih intelektualaca pozdravili i podržali ovaj samoubilački korak, kojim je ne samo uvedena praksa slobodnog kršenja zakonitosti u ime nedefinisanih “interesa naroda”, već i pogubna etno-konfesionalna podjela, koja ukida građanina, demokratiju i kritičko mišljenje, i sve stavlja pod plašt neprikosnovenog kolektivizma srednjovjekovnog tipa.

                                                          ( Slijedi : Igra u kojoj se gubi)