(odlomak iz knjige “Majstori mraka”, autora Jusufa Trbića)

Beogradski Fond za humanitarno pravo, pod rukovodstvom Nataše Kandić, prikupio je niz dokaza o kršenju ljudskih prava na prostoru bivše Jugoslavije u vremenu od 1992-1995. godine. U knjizi svjedočanstava koja je izašla 1997. godine u Beogradu pod nazivom «Pod lupom»,  govori se i o deportovanju bošnjačkih civila iz Bijeljine. Slijede dijelovi izvještaja broj 07 iz septembra 1993. godine. ( «Pod lupom», Beograd  1997, str. 65-68).

 

     BIJELJINA – Proterivanje Muslimana s teritorije pod kontrolom

bosanskih Srba

 

 

« Povodom Tanjugove vesti o odlasku Muslimana sa Majevice prema tuzlanskoj regiji, objavljene 10. septembra 1993. u Borbi i na NTV Studio B, Fond za humanitarno pravo nalazi da je važno obavestiti javnost o tačnom stanju stvari.

Na osnovu podataka kojima raspolaže Fond za humanitarno pravo prva grupa stanovnika je potiv svoje volje odvedena iz Bijeljine 24. avgusta 1993. Sedamnaestoro Muslimana je autobusom preko teritorije SR Jugoslavije autobusom prebačeno na mađarsku granicu.

Druga grupa je nasilno odvedena 25. ili 26. avgusta. Trideset do četrdeset muškarac, žena i dece odvedeno je u pravcu Tuzle, preko teritorije koja je pod kontrolom bosanskih Srba.

Oko 1o sati uveče, 29. avgusta, odvedena je grupa od trideset troje ljudi. U grupi se nalazilo sedam muslimanskih porodica iz Teslića koje su imale vize za Nemačku. Autobusom su preko Sremske Rače ( SR Jugoslavija) dovedeni na mađarsku granicu (Bački Breg).

U vremenu od 1. do 10. septembra dve grupe Muslimana su na isti način napustile Bijeljinu. Oko 270 ljudi, uglavnom iz dela Bijeljine oko silosa i sedišta Komisije za razmenu, pokupljeno je i odvedeno u pravcu Tuzle.

Od tada, gotovo svakodnevno, Muslimane izvode iz kuća, prikupljaju u zgradi Poljoprivredne škole i odatle odvode prema tuzlanskoj regiji.

 

  1. Akcija «bijeljinski Muslimani, 5%»

 

 

Na osnovu razgovora s ljudima koji su protiv svoje volje odvedeni iz Bijeljine ( Tanjugova informacija govori o odlasku po sopstvenoj želji) akcija se provodi na sledeći način :

Akcijom rukovode major Vojkan Đurković, predsednik Komisije za razmenu, i Pero Bodirogić, član iste Komisije. Muslimane iz kuća i sa radnih mesta kupe dvojica-trojica  vojnika koji se predstavljaju kao nacionalna bezbednost. Oni govore ljudima da su na spisku Muslimana koji treba da se isele iz Bijeljine, da mogu poneti lične stvari, pasoš i novac. Privatnim automobilom, koji je po pravilu vlasništvo nekog od pokupljenih, odvode ih u zgradu Poljoprivredne škole. Tu ih sačekuju major Đurković i Bodirogić, oni vrše pretres, oduzimaju novac i vrednije stvari. Ovako pokupljene Muslimane onda autobusima odvode prema tuzlanskoj regiji ili preko teritorije SR Jugoslavije (dva puta) na mađarsku granicu.

Prema objašnjenju predstavnika vlasti opštine Bijeljina na području Semberije provodi se odluka državnih organa vlasti Republike Srpske o smanjenju broja Muslimana. Prema navodima bijeljinskih zvaničnika ova odluka predviđa da na području Bijeljine ostane 5% od ukupno 22.000 stanovnika muslimanske nacionalnosti.

Primenom kriterijuma koje su doneli državni organi vlasti, na listama prognanika nalaze se sledeće kategorije stanovnika: Muslimani koji su se poslednjih decenija doselili iz Srebrenice,  Vlasenice, Zvornika, Kalesije ili iz drugih delova bivše Jugoslavije; oni koji su bili u vezi sa «oružanom pobunom» Muslimana u Bijeljini, krajem marta i u aprilu 1992; i Muslimani koji spadaju u kategoriju nelojalnih i politički sumnjivih, a na osnovu podataka i dokaza državnih organa koji se tim poslovima bave.

Vlasti Bijeljine nalaze da u ovoj kontrolisanoj akciji major Đurković i Bodirogić ponekad čine stvari mimo znanja nadležnih organa. Odnosno, dogodi se da spakuju i nekog «pogrešnog». U takvim slučajevima vlasti su spremne da vrate prognanika, ali bez garancija za bezbedan život u Bijeljini.

 

 

  1. Proterivanje starosedelaca

 

U vezi sa proterivanjem jednog poznatog privatnika, predstavnici vlasti kažu da je to učinjeno mimo znanja vlasti : « Neka se on malo strpi, neka bude u Beogradu dok ne sredimo da može bezbedno da se vrati za dan-dva.»

Prema rečima tog uglednog građanina Bijeljine  dvojica srpskih vojnika upala su 29. avgusta u njegovu kuću s naredbom da se spremi jer je na spisku Muslimana koji moraju da se isele. Bio je uveren da je reč o zabuni. Tražio je od vojnika da pozovu svoje pretpostavljene i da provere spisak. Preko toki-vokija čuo je odgovor majora Đurkovića : «Neka se pakuju, vodite ih.» U Poljoprivrednu školu odveden je automobilom koji je oduzet Muslimanu sa liste prognanika. Prilikom  pretresa major Đurković i Bodirogić oduzeli su mu 1.380 DEM, 20 CHF i oko 3.000 ATS. Vratili su mu 15o DEM, navodno toliko je dovoljno da stigne do Nemačke i da dobije politički azil.

Ovaj ugledni privatnik iz Bijeljine uspeo je da pobegne sa mađarske granice i da stigne u Beograd. Pozvao je telefonom predsednika opštine Bijeljina dr Jovu Vojnovića, predsednika Srpske demokratske stranke Mocu Stankovića i Službu nacionalne bezbednosti i od svih je dobio uveravanje da je po sredi greška, da oni o tome ništa ne znaju, da je to učinjeno mimo saglasnosti zvaničnih organa vlasti i da će sve učiniti da ga vrate u grad. S napomenom, da malo sačeka.

Među prognanima nalaze se ugledne starosedelačke porodice. Proteran je dr Salih Džinić, njegova žena, dvoje dece, roditelji, brat, njegova žena i dete. Dr Džinić je bio prisutan kad su kada su srpski vojnici u junu 1992. godine ispoljili neviđeno nasilje prema njegovoj ženi. Radna obaveza mu je bila da cisternom raznosi naftu za vojne objekte u Bijeljini. Njegov brat je bio pripadnik Srpske vojske.

 

 

  1. Proterivanje kao «normalna stvar»

 

 

U vezi sa nasilnim proterivanjem grupe ljudi koji su 29. avgusta 1993. prebačeni na mađarsku granicu preko teritorije SR Jugoslavije, Fond za humanitarno pravo se obratio pograničnoj policiji SR Jugoslavije i predstavnicima vlasti opštine Bijeljina.

Načelnik odeljenja pogranične policije Petar Dujković potvrdio je tačnost podataka da je grupa od trideset tri Muslimana pomenutog dana prebačena na mađarsku granicu preko teritorije SR Jugoslavije. Prema njegovim rečima, pogranična policija neće dozvoliti da se tako nešto ponovi. Od tada bijeljinske Muslimane proteruju preko teritorije koja je pod kontrolom bosanskih Srba.

Povodom informacija o gotovo svakodnevnom proterivanju bijeljinskih Muslimana izvršni direktor Fonda za humanitarno pravo razgovarala je 11. septembra u Bijeljini sa načelnikom  Nacionalne bezbednosti.

Prema rečima načelnika Drage Vukovića Služba nacionalne bezbednosti provodi odluke političke i vojne vlasti opštine Bijeljina. On kao čovek može da pomogne u vezi sa pojedinačnim slučajevima, da nekome spasi glavu i to je sve. Proterivanje bijeljinskih Muslimana, posle 16 meseci relativno mirnog života, vidi kao političku odluku koja u nenormalno vreme važi kao normalna stvar.

Umesto sa predsednikom Skupštine opštine Bijeljina izvršni direktor Fonda za humanitarno pravo razgovarala je sa portirom i kuvaricama. U restoranu opštinske menze pripreman je ručak. Za značajne ljude opštine. Dovoljno je bilo prići portirnici i reći : «Pozvan sam na ručak». Kuvarice su očekivale predsednika opštine i druge čelnike da siđu sa Majevice na poseban ručak – čorbu i pečenje. Iz kuhinje je stigla poruka da izvršni direktor Fonda za humanitarno pravo krene odmah za Beograd. Predsednik ostaje na Majevici. Na vojnim položajima.

 

 

                                            Zaključak

 

 

Ljudi koji su proterani iz Bijeljine pripadaju kategoriji stanovnika koji su nakon akcije «Arkan oslobađa Bijeljinu», krajem marta i početkom aprila 1992, dali poverenje novoj srpskoj vlasti. Posle šesnaest meseci, političari bosanskih Srba donose odluku da im takvi bijeljinski Muslimani ne trebaju.

Fond za humanitarno pravo brine zbog događaja u Bijeljini. Ovo područje je šesnaest meseci odolevalo praksi «etničkog čišćenja». Bijeljina i Janja otkrivale su bolju stranu politike bosanskih Srba. Srpski lideri moraju znati da novu praksu u Bijeljini – deportacije, plajčke, otimanje imovine, ratno profiterstvo – ne podržavaju bijeljinski Srbi i da je vide kao stradanje Bijeljine.» (str. 65, 66, 67, 68)

 

Odlazak u nepoznato

 

Prema podacima beogradskog Fonda za humanitarno pravo progoni civila iz Bijeljine nastavljaju se, nesmanjenom žestinom, i tokom  1994. godine.

«Tokom juna i jula meseca banjalučki i paljanski mediji bave se, upadljivo češće nego ranije, uslovima u kojima žive Srbi u Zenici i Tuzli. O ovim gradovima se govori kao o logorima za Srbe. Tuzla se apostrofira kao prostor «stradanja tragičnih razmera» ( «Glas srpski», 26. jul 1994). Izvor podataka je isključivo Vojkan Đurković, predsednik regionalne komisije Semberije, Majevice i Posavine za slobodan protok civilnog stanovništva.  (U fusnoti  izvještaja dodaje se i ovo : «Reč je o osobi koju je Fond za humanitarno pravo identifikovao kao organizatora i neposrednog učesnika u akcijama prisilnog proterivanja Muslimana iz Bijeljine u septembru 1993. Ta osoba se pojavila 17. septembra 1993. u prostorijama Fonda, u pratnji izvesnog poslanika sa Pala, preteći zbog objavljivanja izveštaja «Pocrnela Bijeljina». Obojica su najureni iz prostorija Fonda»).

Muslimani iz Bijeljine i Janje, a to potvrđuju i bijeljinski Srbi, identifikuju Vojkana Đurkovića kao vođu grupe uniformisanih i naoružanih ljudi koji gotovo svakodnevno, počevši od kraja juna, upadaju u muslimanske kuće i odvode ljude u nepoznatom pravcu.  Među Muslimanima vlada panika. Sklanjaju se u šume, spavaju u poljima, a mnogi, pomireni sa sudbinom, pristaju da ih Vojkan Đurković prebaci, navodno, u inostranstvo. Srbi se ne usuđuju da zaštite svoje prijatelje i susede. Ima slučajeva da naoružani vojnici upadaju u prostorije opštine i pretnjama prisiljavaju članove Komisije za raspodelu stambenog fonda da potpišu rešenje o dodeljivanju muslimanskih kuća.

Ispred zgrade u kojoj stanuje predsednik opštine Bijeljina postavljena je bomba. Neki kažu da je verovatnije da je namenjena predsedniku Opštinskog suda zbog suđenja dvanaestorici srpskih mladića okrivljenih da su, u četiri zasebne prilike, krajem 1993. i početkom 1994, ubili dvanaest Muslimana ( među njima i troje dece) i bacili ih u reku Drinu.

Grupa od 135 Muslimana iz Bijeljine i Janje ( nekolicina iz Brčkog) dovedena je 16. jula ove godine izjutra na liniju fronta unutar BiH, kod mesta Šatorovići. Iz kuća su pokupljeni dan ranije. Prisiljeni su da potpišu papir da dobrovoljno ostavljaju kuću i ključeve u vratima. Pre nego što su dovedeni na liniju fronta držani su u šumi Milađije, između sela Čelić i Šatorovići. Tu im je naređeno da predaju sve lične stvari ili će biti ubijeni. Opljačkane stvari su ubačene u kamion koji je krenuo prema Bijeljini. Kada im je naređeno da krenu prema liniji fronta, pucano je na njih da bi hodali brže. Druga strana nije pucala jer je bila obaveštena da je reč o Muslimanima. Svo ovi ljudi potvrdili su da je akciju izveo Vojkan Đurković i njegov pratilac Pero ( ima brkove i nosi naočare).

Srpske izbeglice i civili koji su stigli iz Zenice i Tuzle u vremenu od januara do jula 1994.  nisu izneli podatke koji potvrđuju tvrdnje Vojkana Đurkovića o masovnom stradanju Srba…

 

 

 Zaključak

 

Saznanja i podaci koje je Fond prikupio na terenu ukazuju da je širenje nasilja, posebno masovne deportacije Muslimana iz oblasti Bijeljine, pojačano u vezi s pregovorima o zaključenju mirovnog sporazuma. Položaj nesrba drastično je pogoršan tokom juna i jula meseca. Ima indicija da je u tom periodu više od 2.000 Muslimana iz Bijeljine i Janje deportovano izvan teritorije pod kontrolom bosanskih Srba. Mnogi su ostavljeni na linijama fronta na planini Majevici, a nekim takvim grupama gubi se svaki trag.

Bijeljinska praksa prinuđavanja isključivo Muslimana na rad i na obavljanje opasnih poslova na linijama fronta regularno se praktikuje i u Banja Luci. Prinuđavanje na rad isključivo nesrba, odvođenje ljudi s mesta na kojem su prinudno zaposleni u nepoznatom pravcu, zabrana praktikovanja verskih običaja i obilaska grobova, masovno otpuštanje s posla, deložacije, zabrana zaposlenja da bi se obezbedila sredstva za ishranu, medijska propaganda protiv zajedničkog života Srba, Muslimana i Hrvata i povratka muslimanskih izbeglica na teritorije pod kontrolom bosanskih Srba samo su deo nasilja, zastrašivanja i uvreda kojima su izloženi pripadnici manjinskog stanovništva, posebno Muslimani.

Fond za humanitarno pravo izražava veliku zabrinutost zbog neodgovornosti aktuelne civilne vlasti koja u Bijeljini ne čini ništa da zaustavi nastavljeno prinudno iseljavanje Muslimana, a u Banja Luci javno huška protiv mirovnog sporazuma koji predviđa povratak žrtava «etničkog čišćenja» na teritorije koje se nalaze pod srpskom kontrolom.

U ovim oblastima koje nisu direktno pogođene ratnim sukobima nema pripadnika UNPROFOR-a. Za opstanak manjinskog stanovništva nije dovoljan sporazum o granicama. Stvarni mirovni sporazum mora da sadrži garancije za potpunu zaštitu prava onih koji su ostali i prava žrtava «etničkog čišćenja» na povratak. U ovom trenutku kada je opstanak lokalnih manjina doveden u pitanje, njihova zaštita je prioritet.» ( str.163, 164 i 166).

 

Povratak u pakao

 

U Bijeljini je bila poznata praksa prinudnog iseljavanja koja se može okarakterisati na sljedeći način : istjeruj, ali im ne daj da lako odu. Bezbrojni su slučajevi vraćanja sa granice onih koji su imali uredne papire za odlazak ili ubijanja čitavih porodica koje su imale gotove vize za put u neku od evropskih zemalja. Mnogo je ljudi, jednostavno, nestajalo nakon prelaska granice, mnogi su kupljeni i trpani u kamione, pa vraćani nazad, i sve je to stvaralo atmosferu neizdržive napetosti i straha. Računica je bila jasna : onima koji tako, napokon, izađu, neće nikada više pasti na pamet da se vrate.

Beogradski Fond za humanitarno pravo bilježi i takve slučajeve. Na 270. strani knjige svjedočanstava «Pod lupom» čitamo i priču o jednom od mnogih slučajeva kad su srbijanske vlasti hapsile izbjeglice iz Bijeljine i vraćale ih nazad, u pakao.

« Prema procenama Fonda, policija Republike Srbije je uhapsila najmanje 200 Muslimana iz Bijeljine, prilikom njihovog pokušaja da preko šume ili reke pređu u Srbiju. Neki su odmah predavani policiji bosanskih Srba, a neki su zatvarani i osuđeni za izvršenje krivičnog dela nedozvoljenog prelaska državne granice.

Na kaznu zatvora osuđen je bračni par iz Bijeljine koji je 19. avgusta 1994. s dvoje dece prešao u Srbiju, čamcem preko Save. U tome su im pomogla dvojica državljana Srbije. Za nabavku lažnih dokumenata primili su 4.000 DEM. Otac, majka i dvoje dece, kao i pomagači, uhapšeni su istog dana, u šumi pored Sremske Rače (Srbija). Prema rečima oca s kojim je razgovarao istraživač Fonda, policija se ponela brutalno :

«Kada smo se popeli na nasip bljesnuli su reflektori. Ispred nas je bila policija s automatima. Neko je viknuo: «Ruke u vis». Vođa patrole je prišao, pretresao nas i pitao kuda smo pošli. Psovao je kad smo rekli: .»Kod rođaka u Suboticu». Ženu i kćerku su stavili u jedan auto, sina i dvojicu Srba na zadnje sjediše u drugom automobilu, a mene u gepek. Doveli su nas do graničnog punkta u Sremskoj Rači. Izbacili su nas iz automobila i počeli da tuku. Bilo je 10 do 15 policajaca. Tukli su mi sina ( 15) i nerviralo ih je što ne plače. Dvojica su ga oborili na zemlju i gazili, šutirali nogama. Vođa patrole je ošamario moju kćerku, ona se zateturala i pala u neku baru. Ženi su udarili dva šamara. Prijetili su da će nas pobiti i da ćemo plivati niz Savu. Tresao sam se od straha, a oni su se smijali. Tjerali su nas da pjevamo «Ko to kaže, ko to laže Srbija je mala». Odvezli su nas u SUP u Sremskoj Mitrovici. Tu me je vođa patrole tukao u prisustvu inspektora koji me je ispitivao. I ovaj me na kraju udarao. Bunio se samo dežurni policajac. Morali smo da idemo u pritvor. Djecu su odveli u prihvatni centar.»

Bračni par iz Bijeljine je izdržao zatvorsku kaznu u trajanju od tri meseca, u postojećem zatvoru u Sremskoj Mitrovici. Tu su videli nekoliko ljudi iz Bijeljine. Neki su čekali suđenje, a neki su bili obavešteni da će biti vraćeni u Bijeljinu.» (str. 270, 271)