Herojska pogibija Hifzi bega Đumišića: Jedan od najvećih junaka XIX stoljeća u ratovima sa Srbima i Crnogorcima

Među historijskim ličnostima koje su se odupirale naletu srpskih i crnogorskih bandi, u cilju prisvajanja Bosne i Hercegovine, jedno od najznamenitijih mjesta zauzima i Bošnjak Hifzi beg Đumišić. Jedan od istaknutijih srpskih generala XIX stoljeća, Vlajković, za Hifzi bega je rekao da je bio najsrčaniji i najslobodniji junak među muslimanima, a da je njegovo junaštvo bilo herojsko.

Pobunom seljana pravoslavnog sela Zovi dol, u kadiluku Nevesinje – Hercegovački sandžak, 13. juna 1875. godine zvanično je počela velika seljačka buna protiv Osmanskog carstva (Nevesinjska puška), a koja će trajati sve do 1878. godine. Ustanak koji će imati dalekosežne posljedice po Osmansko carstvo i Bosanski vilajet, započeo je sa ciljem oslobađanja od osmanske vlasti i ujedinjenja sa Srbijom i Crnom Gorom. Uskoro se u ustanak umiješala i susjedna Srbija i Crna Gora, kao i Rusija, koja je nastojala iskoristiti pobunu zarad svojih interesa, a glavni razlog je bila podjela evropskih dijelova Osmanskog carstva. Srbija i Crna Gora su, nakon sklapanja savezništva, 30. maja 1875. godine navijestili rat Osmanskom carstvu. U ultimatumu kneza Milana kojeg šalje Osmanlijama zahtijeva da mu se predaj uprava nad prostorom Bosanskog vilajeta – tačnije prostor Bosne, dok bi Hercegovina bila predata Crnoj Gori. Nakon što su Osmanlije to odbile, 2. jula im je objavljen rat, dok je Crna Gora to učinila dan kasnije. Ipak, osmanska vojska je uslijed procesa reformi (Tanzimat) izgradila uređenu i opremljenu vojsku, tako da knez Milan nije posjedovao dovoljno moćne snage koje bi mogle parirati Osmanlijama. Obzirom da se knez Milan plašio i intervencije osmanskih snaga iz pravca Bugarske i Makedonije, nije mogao skoncentrisati sve svoje snage prema Osmanlijama u Bosni, tako da je već u prvom velikom boju kod Aleksinca, od 19. do 24. avgusta 1876. godine, doživio težak poraz od osmanskih snaga. Ipak, i pored niza bojeva Osmanlije se nisu usuđivale krenuti u daljnji prodor zbog bojazni od strane intervencije, u prvom redu Rusije koja je stala na stranu Srbije i Crne Gore, a koja će ipak naredne godine ući u rat i zadati teške muke Osmanlijama. U ovim borbama protiv srpskih i crnogorskih snaga učestvovali su i bošnjački odredi, među kojima se naročito istakao Hifzi beg Đumišić, koji će u toku ovog sukoba steći epitet pravog junaka. Rođen je oko 1840. godine u uglednoj banjalučkoj porodici. Djed mu je bio Abdulah Hifzi efendija – banjalučki muselim (načelnik), a otac Nazif aga – ugledni bogataš i velikaš.

Srpske snage su već 22. avgusta 1875. godine prvi puta pokušale preći rijeku Drinu, napadajući Zvornik sa oko 200 vojnika, ali su ih Bošnjaci spremno dočekali, nakon čega se srpska vojska dala u povlačenje. Srpska vojska novi napad izvodi 4. septembra 1875. godine, kada prelazi rijeku Drinu na prostoru između Bijeljine i Zvornika te napada selo Šepak. Bošnjaci su bili malobrojni, pa je muselim Bijeljine Salih Zeki zahtijevao pojačanje nakon čega mu je došao red vojske i rezervista na čelu sa Murad begom. Poslije boja Bošnjaci su opkolili srpsku vojsku i uništili njezinu većinu, ali ipak nisu uspjeli spriječiti pljačku i paljenje. U toj borbi pojavljuje se i junak Hifzi beg koji je sa svojim bataljonom bosanske vojske poginuo na putu između Rače i Bijeljine dok je prevozio brašno bosanskim vojnicima u Bijeljinu. Njegova pogibija ima veoma mračnu prethistoriju.

Vojni nabavljač Anastas Petrović javi bijeljinskom komandantu Salih paši Zeki da je spremno 150 vreća brašna u Slavonskoj Rači, te ga zamoli da mu obezbijedi 24 konjska kola za prijevoz namirnica. Salih je odgovorio pozitivno ali je transport odgođen iz razloga što je 20 000 srpskih vojnika uz podršku topova, pod komandom ruskog komandanta Đoke Vlajkovića, u junu 1876. godine napalo Bijeljinu. Međutim, prvi napad je odbijen od strane 600 pomoćnih osmanskih vojnika, nakon čega se srpska vojska povukla u pravcu Rače. Dana 23. juna 1876. godine kolona konjskih kola je krenula po brašno u Raču, uz pratnju tuzlanskog bataljona pod komandom Hifzi bega Đumišića. U podnevnim satima su stigli na odredište, a jedan od ljudi koji su krenuli sa kolonom je bio i Jovo Okanović čiji je zadatak bio da preuzme brašno. Oko podne su stigli na odredište pa je Okanović krenuo po brašno. Međutim, nakon četiri sata Okanović se vraća praznih ruku, jer je primio brzojav da banka koja je finansirala ovo brašno ne dopušta predaju brašna Anastasu Petroviću. Hifzi beg nije želio poduzimati nikakve agresivne radnje, pa se odluči na povratak. Bosanski carinik Rifat efendija na Rači ga je upozoravao da se ne vraća istim putem jer je u toku žestok okršaj Bošnjaka i srpske vojske kod Obarske – sjeverozapadno od Bijeljine, ali se Hifzi beg nije na to obazirao. Na povratku je naletio i na osmansku izvidnicu, koja ga je također upozorila da bude oprezan jer se vode čarkanja u Obarskoj, ali ni na njihova upozorenja nije reagovao. U selu Trnjaci Hifzi begova kolona je upala u zasjedu srpske vojske, nakon čega se Hifzi beg sa svojom grupom sakrio u imrpovizovane rovove sa obje strane ceste. Hifzi beg se kao pravi komandant, na konju, stavio na čelo svoje vojske koja je uspješno savladala dvije srpske zasjede. Već na početku boja smrtno je stradao njegov konj, pa je stjerao svoga trubača Hamzu sa negovog konja i uzeo ga da nastavi okršaj. U daljnjem napredovanju naletjeli su i na treću srpsku zajednu, poslije čega je njegova jedinica prešla rijeku Bistrik, ali u večernjim satima Hifzi beg gine od srpskog metka. Tuzlanski bataljon ni nakon pogibije nije želio napuštati bojno polje, pa je bitku preživjelo svega 9 bosanskih vojnika i troja konjska kola. Kasnije je otkriveno da se u bijeljinskom magacinu nalazilo hrane dovoljno da se vojska opskrbi narednh šest dana, pa je bilo sasvim jasno da je Hifzi beg namjerno otjeran u smrt sa svojom pratnjom. U jednoj narodnoj pjesmi o njemu navedeno je: “Knjigu piše srpski knjaže, a na ruke Salih paše”, na osnovu koje se pretpostavlja da je Hifzi beg stradao izdajom Salih Zeki paše.

U trenutku pogibije Hifzi beg je imao 35 godine, a zbog svoga herojstva bijeljinski begovi su mu 1904. godine podigli turbe u njegovu čast u selu Trnjaka, pored same ceste Bijeljina – Rača, gdje je i poginuo. Nažalost, 1961. godine (prema nekim izvorima čak i tokom sedamdesetih godina) turbe je srušeno od strane tadašnjeg predsjednika Skupštine općine Bijeljina Stojana Tomića, koji je od njegovih ostataka sebi napravio kuću, tako da danas nema podsjetnika na Hifzi bega i njegov junački poduhvat.

 

(kameni-spavac.com)