Milorad Dodik nastavlja da izaziva vlastitu sudbinu, ali nije da time ne ugrožava i okolinu. Znao je istovremeno nositi dvije nespojivo različite zastave, jednu koja je asocirala na Evropsku uniju i drugu kao simbol srpskog sveta i pupčane vezanosti za politiku Vladimira Putina. Sada maše samo ovom drugom, nakon što je svojim poslanicima u Narodnoj skupštini Republike Srpske izdiktirao entitetski izborni zakon kojim je diverzantski napao vlastitu državu i Dejtonski sporazum.
Piše : Gojko Berić
On to objašnjava ovako: “Znao sam šta me čeka, ali ovo je moj izbor. Idem do kraja za Republiku Srpsku i srpski narod. Nemam pomisli da odustanem. Krećem u novu fazu borbe za Republiku Srpsku.” U osnovi nove faze Dodikove “borbe” je njegovo uvjerenje da je došlo vrijeme za “miran razlaz” Srba, Hrvata i Bošnjaka, uz opasku kako “Bošnjaci mogu da prosperitetno žive na 25 procenata teritorije” podijeljene zemlje. Samo što još nije dodao: “Šta hoće, Palestinci nemaju ni toliko.” To je stara, dobro poznata matrica iz Karađorđeva kada je Tuđman izjavio kako su se on i Milošević dogovorili da “Muzlimanima (sa slovom z) ostave nešto teritorija u srednjoj Bosni”. Jednom ubačena u srpski, odnosno hrvatski nacionalistički prostor, ta otrovna ideja ni do danas nije iščezla, a Dodik je postao protagonista njene političke reanimacije.
Nije da on pritom nešto naročito brine o Hrvatima i “neumrloj” Herceg-Bosni, već mu je cilj da jednu “uspješnu državu”, kakvom smatra Republiku Srpsku, odvoji od “neuspješne države”, kakvom naziva Bosnu i Hercegovinu. Međutim, Dodik i ovog puta pravi račun bez krčmara. Pred njim su nesavladive pravne, političke i druge prepreke. Zbog čega onda Dodik srlja u avanturu s gubitničkim krajem? Možda se plaši ishoda sudskog procesa koji se u Sarajevu vodi protiv njega i koji je digao na noge cijelu bulumentu Dodikovih saradnika? I posljednji gledalac televizije mogao je ovih dana uočiti da je Dodik postao nervozan preko svake mjere, superioran u disciplini bahatosti i primitivizma među balkanskim političarima i nasilnički raspoložen prema svima koji mu ne drže palčeve podrške. Sve to još ne znači da on, ukoliko za sebe iznudi neke ustupke, neće ponovo ponijeti i zastavu proevropske politike. Zašto je Christian Schmidt odlučio da se ovih dana hitno sretne sa predsjednikom Vučićem? Da li zato da zajedno spašavaju Dodika kao višestrukog prestupnika od njega samog? Takoreći do juče i visoki predstavnik i ljudi iz Bidenovog okruženja smatrali su da je bolje ići zajedno s Dodikom nego bez njega. Nisu li se u međuvremenu stvari promijenile pošto je vođa bosanskih Srba postao nepodnošljiv remetilački faktor?
Satjeran u ćošak političkog ringa, Dodik se ponaša kao drogirani bokser. Nije se u tom položaju našao silom političkih prijetnji ili diplomatskih uvjeravanja da je na pogrešnom putu već snagom novca. Nismo li skoro svi mi, nestrpljivi da sačekamo krajnji rezultat, rezignirano omalovažavali stvarni efekat američke crne liste? Pa šta ako si postao crnolistaš? I dalje si na vlasti, imaš moć i visoka primanja i živiš kako želiš. Ali kao što se u narodu kaže: Došla maca na vratanca! Došli računi na naplatu, ne samo Dodiku i njegovim pajdašima sa pomenute liste, a posredno i cijeloj Republici Srpskoj. Da je novac pokretač svake politike, to je poznato još od starog Rima, najvećeg i najmoćnijeg carstva u povijesti civilizacije. Para vrti gdje burgija neće – glasi najsažetija i najpoznatija misao o moći koju posjeduje novac. Jedno od najvažnijih djela u istoriji filozofije, čiji je tvorac Nijemac Karl Marx, nosi naziv “Kapital”. Od Lenjina do Tita, komunisti su se borili protiv kapitalizma, ali ne i protiv kapitala. Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća, kad su republičke partijske vrhuške svojim svađama najavljivale raspad Jugoslavije, Avdo Sidran je izrekao svoju možda najlucidniju političku misao: “Prvo se posvađaju oko para, pa se idejno politički raziđu.”
Dodik može da priča šta hoće, ali mu ne pada na pamet da izjavi kako će Srbi radije jesti korijenje nego podleći “američkim pritiscima”, jer zna da bi mu u tom slučaju i posljednji podanik okrenuo leđa. On puše Vučiću za vrat kad god za to ima priliku, uvjeren da ga se Veliki brat nikada neće odreći. Što se toga tiče, u pravu je. Oni su nužno potrebni jedan drugom, ali Vučić sigurno neće pristati da “slučaj Dodik” ugrozi ekonomske interese Srbije. Vučić je vješt politički pehlivan. Kad je s Dodikom, oni su zajedno vatrene pristalice srpskog sveta, kad je sa Putinom, on je ruski čovjek, a kad je sa Schmidtom, on je zakleti Evropljanin; za svoje pristalice je “Aca Srbin” koji ne da Kosovo ni za živu glavu, a za svoje protivnike diktator i izdajnik koji je elegantno predao Kosovo Šiptarima i koji zna da mu ostanak na vlasti ne zavisi od Putina, već od Washingtona. Sada je jako uplašen jednim događajem najavljenim za kraj aprila. Riječ je o zasjedanju Generalne skupštine UN-a na kojem bi trebala biti usvojena rezolucija o genocidu u Srebrenici. Nakon usvajanja tog dokumenta Srbija će se suočiti sa zahtjevima za naknadu ratne štete. Dvojica ujedinjenih “srpskih vladara” našla su se u neobranom grožđu, pa su rezoluciju o Srebrenici protumačili kao stvar od prvorazredne važnosti za Srbiju. Patrijarh Porfirije dao im je blagoslov za sazivanje velikog “vaskršnjeg sabora”, početkom maja, kao odgovor na “ugrožavanje opstanka srpskog naroda na njegovim ognjištima”.
Vučić i Dodik znaju da ovdje nije riječ o kažnjavanju Srbije, već njihovog negiranja genocida u Srebrenici. Zaslužena je to kazna i za veliki broj Srba koji su se poveli za ignorisanjem evidentnih činjenica na kojima je zasnovana presuda Međunarodnog suda u Haagu. Najavljeni “vaskršnji sabor” može samo doprinijeti širenju postojećih zabluda i odgađanju srpskog društva da se suoči sa bliskom prošlošću. Od patrijarhovog blagoslova saborovanju ljudi predanih veličanju srpskih ratnih zločinaca ništa drugo se ne može ni očekivati.
(kliker.info)