Kako smo isporučili Dodika ‘teheranskom’ Sarajevu
Glavni grad Bosne i Hercegovine dobija novog starletana, željnog medijske pažanje, koji će ispadima puniti rubrike žutih časopisa.
Piše: Dragan Bursać
Kiselo grožđe je to od humora. A upravo tako opozicija u bh. entitetu Republika Srpska kroz poluzatvorena usta pokušava da nasmije svoje razočarane pristalice. Eto, ako ništa, riješili smo se Milorada Dodika u RS-u i poslali ga u “teheransko” Sarajevo, pa neka se oni tamo nose sa njim i njegovim hirovima. Jadan je to i gubitnički humor.
Ono što smo dobili u stvarnosti je fakat da će čovjek sa američke crne liste biti član Predsjedništva Bosne i Hercegovine. I to, kako veli, sve uz fanfare i scenografiju oličenu u zastavi RS-a, koja bi se trebala, barem po Dodikovim riječima, zavijoriti u Predsjedništvu. Pa je onda mnogo umjesnija ona šala po kojoj čovjeka sa crne američke liste, koji ide raditi u “Teheran”, iranska vlast treba proglasiti za počasnog građanina.
Za dlaku pad
Nego, na stvar. Kako je Dodik pobijedio, odnosno – kako je utrapljen Sarajevu? Nije pobijedio sigurno zato što je pjevao, izvodio dobro poznate skandale, bahatio se, prijetio, prozivao i izigravao starletana medijskog. Neko će reći – kako to? Zar mu baš performansi poput onoga u kojem ocu ubijenog djeteta prijeti da će ga “počistiti” sa Trga Krajine neće uvećati popularnost? Ali, ne da nisu, nego su ozbiljno oštetili Dodikov potencijal. Njegova šarada, njegov glavni adut šatorskog kabadahije-klovna, mogao ga je stajati nastavka političke karijere. I to Dodik vrlo dobro zna. Predobro.
Slučaj ubistva Davida Dragičevića, fenomen borbe njegovog oca Davora, ući će u sve udžbenike ozbiljne demokratske borbe. E taj slučaj ranio je baš Dodika i sinoć mu odnio barem deset posto glasova. Ako znamo da je Dodik ušao u bh. Predsjedništvo sa preko 50 posto glasova, debelo preko toga, znajte da nije bilo Davora, njegove nadljudske borbe, Dodik bi protivkandidata Mladena Ivanića doslovno pomeo.
Mladene, jesi li to ti?
A kad smo kod Ivanića, kao što vidite, njega nema u gornjem dijelu teksta. Zbog nekakve etičnosti, narativa o nekakve dvije strane, biće uvršten sad, ali kako je djelovao, mogao je komotno ne biti, ne u tekstu, nego u bilo kojim postizbornim rečenicama. Da vidimo, šta je to Ivanić radio u predizbornoj kampanji, koja je trajala bezmalo šest mjeseci?
Hmmm, pa dobro, nije radio ništa. Ipak je on počasni član Partije demokratskog progresa, interesne organizacije koja decenijama luta između partije i pokreta. Pa je nekako, u tom lutanju, nadvladala na prošlim izborima anonimnu Željku Cvijanović i Ivanića poslala u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Pa je tako Ivanić – ni kriv, ni dužan – obnašao funkciju trojice jednakih, a nejakih. Sa te pozicije nije radio doslovno ništa za svoju promociju u novog-starog člana Predsjedništva. Dobro, reći će neki, Ivanić i inače nije radio ništa. Istina je da Ivanić nije imao, ili nije znao, da ponudi bilo šta novo. OK. Ali, šta su radili Igor Crnadak, Borislav Borenović, oficijelni predsjednik i vrh PDP-a? Pa – ništa, prepisali su Ivanićev rad i uskočili su u voz “Pravde za Davida” i tu hibernirali skoro šest mjeseci.
Lijenost sakrivena iza vjere u narodni bunt
Da se razumijemo, fenomenalno je i ljudski podržavati oca u njegovoj kolosalnoj bici protiv trulog ubilačkog režima. Ali, bazirati cijelu kampanju na Davoru Dragčeviću, nestranačkoj ličnosti, koja se više puta ogradila od direktnog političkog djelovanja, u najmanju ruku je diletantski, infantilno i naivno. Pa su takvi rezulatati izbora, barem za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda srpskog naroda, a sve su prilike da će ista situacija biti i u Narodnoj skupštini RS-a.
Jer, ne možete se kriti iza bola i borbe jednog čovjeka ako ste poltička organizacija kojoj je imanentno da na izborima, valjda, majka mu stara, dobije iste. Ne možete tek tako ići na banjalučki Trg Krajine bez bilo kakvog programa, vjerujući da će narodni bunt svrgnuti i kazniti Dodika i režim po inerciji ogorčenja.
I jeste, narodni bunt je uzdrmao Dodika. Pogotovo u Banjaluci, gdje je izlaznost bila kao nikada prije, oko 60 posto. Jeste, narod je djelovao, narod je, sa onih narečenih 10 psoto, jasno rekao šta misli o Dodiku i režimu. I to je bilo sve od narodnih kapaciteta. Kapaciteti, sa druge strane, baze opozicione koju čine Srpska demokratska stranka i PDP su izostali. Zapravo, nemojmo biti naivni, nisu izostali, nego im je to sadašnji limit, i to dobrano bustovan slučajem Dragičević. Bez njega bili bi opasno blizu stavci nikoga i ničega. I zaista, nakon godina trošenja riječi i pokušaja približavanja svijetu, sve jalovosti opozicije u RS-u, izlišno je dalje trošiti tastaturu.
Osveta uhljeba
Ostaje onaj treći faktor, koji je isporučio Dodika Sarajevu. On se može opisati radnim naslovom “Osveta uhljeba”. Uhljebi, stranačka armija moćna u RS-u, kao i uvijek, ima zadatak da ćuti, ne talasa i svoju snagu pokaže 7. oktobra. Posebno ove godine, posebno nakon ubistva Davida Dragičevića, to ćutanje, to tihovanje, bilo je od nevjerovatnog značaja za Dodikove pristalice. Cilj je bio posve jasan. Trebalo se strpiti, izdržati sve prozivke za koje se spravom prozivaju uhljebi, od političke impotencije, parazitizma, nerada, javašluka, poltronstva, elem trebalo je oćutati i svoju energiju kanalisati u par izbornih sati. Što je, sa stanovišta ekonomisanja energijom, zapavo fenomenalna stvar.
Jer, pazite, naprimjer ” Pravda za Davida” i pristalice ove grupe, zajedno sa opozicijom, na najavećem banjalučkom trgu širili su svoje ideje i misli. Šest iscrpljujućih mjeseci. A uhljebima je za njihovu odluku trebalo par minuta, koliko da zaokruže kombinaciju Milorad Dodik – Željka Cvijanović – Savez nezavisnih socijaldemokrata. Prosto kao pasulj.
Kome je sve ovo u redu?
I, na koncu, koliko god to zvučalo kavazibuditički, sve je u redu. U redu je Dodiku, koji je prošao jednu od žešćih bura u svom političkom životu; u redu je i Željki Cvijanović, koja je promašila penal protiv Ivanića prije četri godine, a onda je Dodik, kao iskusan selektor, izveo ponovo da puca protiv Vukote Govedarice i ona pogodila, što je zapačatilo njeno drugo mjesto u timu; u redu je i narodu, onom koji je većinski podržao režim i onome koji je presjedio kući, insistirajući na faktu da ga njegova poltička budućnost ne inetersuje. Dakle, svima je u redu, osim simpatizerima opozicije i opozicionim kandidatima, koji su, čini se, u tolikoj manjini da će i njima na koncu biti u redu.
Opet ne trošeći riječi za njih, jer ne zaslužuju, biće posebno zanimljivo promatrari Dodika u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, naročito u kombinaciji sa Željjom Komšićem. Ovdje se treba poslužiti vokabularom Sebije Izetbegović, jedne od zvijezda predizbornih manifestacija, i reći da će to biti spektakl.
Sa druge strane, šta ostaje u RS-u bez glavnog Baje? Ostaje Željka Cvijanović, druga predsjednica nakon Biljane Plavšić, ostaje, kako se čini, istovjetna skupšinska većina sa SNSD-om na čelu. Pa ipak, svi znaju da to nije to. Ponajprije to znaju kamere Radio-televizije RS-a, koje će, zajedno sa pripadajućim kamermanima i osobljem sa paprimia, takozvanim novinarima, polako put Sarajeva, put jedine i istinske zvijezde svojih objektiva – Milorada Dodika.
Šta je bitno?
I ostaje, nakon svega, Davor Dragičević na Trgu, Davidovom trgu, u Banjaluci. Pa ćemo zorno promatrati sve opozcione prvake, koji su bili redovni posjetitelji Trga, kako će ga i koliko frekventno posjećivati, što, u konačnici, i nije bitno, osim evidentiranja licemjerja. Ono što je bitno, to je Davor, otac, i njegova borba za pravdu i istinu. Koliko i kako će, pogotovo sa kim će, vidjećemo ovih dana.
A Sarajevo? Sarajevo dobija novog starletana, željnog medijske pažanje, koji će, sasvim sigurno, svojim ispadima puniti rubrike žutih trač- časopisa. Nego, šta je sa ozbiljnim političkim djelovanjem? Ko je i pominjao tako li što? U prevodu – načekaćete se.
(Izvor: Al Jazeera)