Dodikov prkos NATO-u

Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorad Dodik ozbiljno je “zaratovao” sa NATO-om tako da ne misli na posljedice koje bi zbog toga mogla imati Republika Srpska, pa i on osobno. Doduše, već je na crnoj listi Sjedinjenih Američkih Država, ali on u svojoj bahatosti tome ne pridaje važnost, a morao bi, jer ozbiljnom čovjeku, a kamoli političaru, ne bi trebalo da bude svejedno kad ga jedna od najmoćnijih država na svijetu negativno percipira. Ovu listu, inače, sastavlja Ministarstvo finansija SAD-a, a na njoj je široka lepeza likova – od političara do terorista i njima se zabranjuje ulazak u SAD i zamrzavaju im se novčana sredstva.

Kad se protivi aktiviranju Akcijskog plana za članstvo BiH u Alijansi (MAP-a) i slanju Prvog godišnjeg nacionalnog pregleda (ANP-a) u Bruxelles Dodik se poziva na Deklaraciju o vojnoj neutralnosti koju je 2017. usvojila Narodna skupština RS-a i za njega je to obavezujuće, premda deklaracije po svojoj prirodi nemaju obavezujući karakter, jer nisu ni ustavi, ni zakoni, nego su samo proglasi o nekom pitanju. Dodik, međutim, slijedeći stajalište službenog Beograda ističe da ne želi granicu na Drini, kao da te međudržavne granice već nema, a bit će je i ubuduće. Uostalom, na službenim graničnima prelazima BiH su državni granični policajci, a ne entitetski.

S druge strane, u državi ne može jedan njen dio biti vojno neutralan, a drugi ne. I apsurdno je da RS kopira Republiku Srbiju, a opstruira državu BiH čiji je entitet, a u svim njenim pa i najvišim organima su i pripadnici srpskog naroda. Neprihvatljivo je da se državnim i organima Federacije BiH pokušava nametnuti ta neutralnost kad su se Bošnjaci i Hrvati odavno opredijelili za put u NATO uvjereni da taj savez nudi visoku razinu sigurnosti i razvoja na temelju inozemnih investicija. Otuda i tolika upornost stranaka sa bošnjačkim predznakom da se sve ono što je ranije usvojeno u vezi s NATO-om dosljedno realizira.

Istina, Dodik prihvata razinu suradnje sa NATO-om po uzoru na Republiku Srbiju, koja ima više vojnih vježbi s tim savezom nego BiH, ali izjavljuje da neće dopustiti prisustvo vojnika NATO-a na poligonu Manjača pominjući i neki osiromašeni uranij koji se ne koristi na ovim vježbama. Ubijeđen je da se to neće desiti dok je on u Predsjedništvu BiH, kao da u kolektivnom šefu države o tome ili o bilo čemu drugom samostalno može odlučiti. Izgleda da Dodik još nije shvatio da nije u RS-u gdje je kao predsjednik entiteta imao apsolutnu vlast, nego da je samo jedan od trojice članova u Predsjedništvu BiH u kojem se odluke donose konsenzusom.

I, doista, kako bi to on mogao spriječiti pripadnike NATO-a da dođu na Manjaču ili na bilo koji dio entiteta RS? Da li bi otišao toliko daleko da protiv najvećeg vojnog saveza na svijetu pošalje novoformiranu Jedinicu žandarmerije MUP-a RS-a i tako žrtvuje mlade ljude koji ne bi imali nikakve šanse da se odupru savezu u kojem 29 država-članica ima najmodernije naoružanje i vrhunski obučene vojnike. Vjerujemo da se, ipak, ne bi usudio, ali daje nesmotrene i uznemirujuće izjave. Kad se analizira sve ono u čemu je Dodik prkosio NATO-u, postavlja se pitanje kako da ga nijedan od savjetnika u njegovom kabinetu (a ima ih 11) ne uputi u osnovna vojna pitanja i ukažu mu da takvim vokabularom radi u korist vlastite štete. Ili se oni, ma koliko bili stručni i uvjereni u ispravnost svojih stajališta, ne pitaju.