Dodik je shvatio jednu jednostavnu stvar. U kobojagi državi, kao što je Bosna i Hercegovina, u entitetu u kojem je on neprikosnoveni “baja”, sa ovakvim pravosuđem, sa ovakvom opozicijom i medijima, sa ovakvim civilnim sektorom, može da radi šta god hoće i dokle god hoće.

Piše: Mladen Mirosavljević

Ne dešava se baš često da najšira javnost čuje ko sve nosa stotine hiljada evra tamo-amo preko, šupljikavih nam, granica i bude uhvaćen. Koliki diletant treba biti za tako nešto? Tako je, naprimjer, Slobodanu Stankoviću, vlasniku građevinske firme Integral inženjering iz Laktaša kod Banja Luke, na ulazu u Hrvatsku u martu 2013. godine oduzeto 450.000 evra u gotovini.

Stanković novac nije prijavio ni carini Bosne i Hercegovine, a ni Hrvatske. Stanković nije poricao prekršaj ilegalnog prenosa novca preko granice, dokazujući da je 450.000 evra stekao na legalan način i da je novac bio namijenjen za kupovinu poslovnog prostora u Beogradu, preko podgoričkog investicionog fonda Monet. Financijski inspektorat Hrvatske donio je odluku da će banjalučki biznismen zbog toga biti kažnjen sa 50.000 evra i 45.000 kuna (5.892 evra).

Ovih dana ministar bezbjednosti Bosne i Hercegovine Dragan Mektić objelodanio je da je, Milorad Dodik, predsjednik bh. entiteta Republika Srpska, iz Beograda u Bosnu i Hercegovinu unio 200.000 evra, koje je uredno prijavio na aerodromu u Banja Luci. Izričući salvu uvreda na račun Mektića, oglasio se i Dodik: “Želim samo zbog javnosti da kažem da sam u svom imovinskom kartonu, što je svakom vidljivo, proteklih godina uredno prijavio i dva stana u vlasništvu od po 77 kvadratnih metara u Beogradu, u Bulevaru Kralja Aleksandra, koje sam nedavno prodao, i to je novac koji sam legalno prijavio i unio u Republiku Srpsku”, rekao je Dodik.

Spor oko vile na Dedinju

Uzimajući u obzir da je Dodik, prema informacijama, novac u Bosnu i Hercegovinu unio iz susjedne Srbije, predsjednik Republike Srpske je bio dužan prijaviti taj iznos i carinicima u Srbiji. Nije poznato da li je Dodik ispunio i zakonske uslove Srbije za iznošenje novca iz zemlje, čiji je takođe državljanin.

Nije ovo prvi put da se javnost zainteresovala za dio Dodikove imovine. Gostujući prošle godine u emisiji “Upitnik” Radio-televizije Srbije, aktuelnoj i sada, u kojoj je izrekao niz veoma krupnih ocjena, i iznenađen pitanjima voditeljke koja nije očekivao, kao ni sami gledaoci, a takav razgovor sa Dodikom je nezamisliv u medijima u Republici Srpskoj, bilo je riječi i o njegovoj imovini. Bio je izričit da nije tačno, a što je tvrdila i voditeljka, da je Dodik vilu u Beogradu, oko koje još uvijek postoje kontradiktornosti, platio kešom godinu prije nego što je podigao kredit od 750.000 evra u Pavlović banci. Vila se otplaćuje od novca koji se dobiva njenim rentanjem, bio je kategoričan Dodik.

“Ovde, u Beogradu, ja sam 1990. godine imao pet stanova na Novom Beogradu i dva na Bulevaru revolucije. Sada imam samo na Bulevaru revolucije i pokušavam da ih prodam i da pokušam da pomognem kćerki da ona riješi svoje stambeno pitanje”, rekao je tada Dodik, pri tome nijednom riječju ne pomenuvši bilo kakvu imovinu ili firme u Republici Srpskoj. A on je slab na djecu. Svi pamte kada je, javno, u entitetskoj Skupštini, obrazlažući kako je njegov sin dobio kredit od 1,5 miliona evra, rekao da je “bolje da dijete nešto radi, a ne da se drogira, k’o neki”. Da bi potom, opet javno, izjavio da je njegov sin završio elitne škole u inostranstvu, a ne može da nađe posao.

Bilo bi zanimljivo čuti u kojim je i čijim stanovima do sada stanovala Dodikova kćerka u Banjoj Luci. I tako dalje, i tako dalje, i – nikom ništa.

Nadam se da nam predsjednik nije dospio u situaciju da je, ne-daj-Bože, u stisci i da mora da rasprodaje imovinu da bi riješio djeci egzistenciju. Pogotovo ako neće da žive sa njim, u njegovoj ogromnoj vili nadomak Laktaša. Šta je onda tek sa nama? Kuda ćemo mi, jadni? Nikola Špirić kupuje stan u Beču, Dodik prodaje stanove po Beogradu. Neće na dobro… Da mu nije, možda, Tomislav Nikolić šapnuo da je bolje da se ratosilja imovine u Beogradu sada kada je Aleksandar Vučić postao apsolutni “baja” u Srbiji. Zar je moguće da djeca nisu solventna sa svojim biznisima, nego tata mora priskakati sa rasprodajom imovine? Kakva je to naša privreda, naša perspektiva?

Ljubimac međunarodne zajednice

Niko se od tada, pa do danas, bar niko od opozicije i medija, i onih koji se bave istraživačkim novinarstvom, nije ni za jotu potrudio da istraži Dodikove navode i u javnost iznese bar ono što je svima očigledno i dostupno za istražiti. Šta su porodica Dodik, i Milorad lično, imali od imovine prije nego što je Dodik prvi put postao premijer i kako je to stekao. Zatim, kakvu je imovinu stekao i on i, članovi porodice Dodik, od 2006. godinedo danas i kako.

Na izborima 1997. godine, kao član Saveza nezavisnih socijaldemokrata izabran je za poslanika u entitetsku Skupštinu, a samo godinu dana poslije, na sjednici Narodne skupštine Republike Srpske u Bijeljini, sa samo dva poslanika, postao je premijer. Kada je postao predsjednik Vlade, u Republiku Srpsku su ušle prve velike donacije, a Dodik je postao apsolutni ljubimac međunarodne zajednice. Kada je izgubio izbore 2000. godine, shvatio je da se izbori ne dobijaju pričom o ekonomiji, Evropi i budućnosti, nego nacionalističkom retorikom, pa je, kao rezultat promijenjene retorike, na izborima 2006. godine SNSD osvojo blizu 60 odsto glasova u Republici Srpskoj.

Kad je tada Dodika “krenulo”… I sve oko njega. U svakom pogledu. Toliko dobro da je to vidljivo svakom građaninu golim okom, što u Banja Luci, što po Republici Srpskoj, a bogami i u inostranstvu. I to traje do danas. Dodik je postao neprikosnoveni lider Srba u Republici Srpskoj, lider na staklenim nogama, za kojeg je teško procijeniti da li će već sutra i dalje biti lider i, glavni “baja”, ili će završiti u zatvoru ili u izbjeglištvu u Beogradu.

Dodik je shvatio jednu jednostavnu stvar. U kobojagi državi, kao što je Bosna i Hercegovina, u entitetu u kojem je on neprikosnoveni “baja”, sa ovakvim pravosuđem, sa ovakvom opozicijom i medijima, sa ovakvim civilnim sektorom, može da radi šta god hoće i dokle god hoće. Svi oni (mi) možemo pričati o čemu god želimo i kada želimo sve dok zaista ne dirnemo u ono jedino što zanima naše kvazielite.

Novac i imovina. To se ne prašta. Za to se gine. Sve ostalo je pokriće za to i na prodaju je. Ako nije tako, ko je taj ko će to promijeniti i odgovoriti na sva ova postavljena pitanja? Ko je taj u Bosni i Hercegovini koji može Dodiku bilo šta? Ali, i svima onima koje on štiti. Sve dok još uvijek ima čime trgovati sa onima koji ga jedino mogu maknuti kada god požele. Sa međunarodnim centrima moći kojima ovakav Dodik odgovara. Zato je Mektićeva priča, jedna u nizu, i dalje samo prazna priča. Smiješna, tragikomična, bez efekta. Gubitnička i porazna za sve nas.

 

(frontslobode.ba)