Donald Trump i trijumf antiintelektualizma

 Sama nominacija Donalda Trumpa kao kandidata Republikanske stranke za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država je znak trijumfa antiintelektualizma, koji se, ne samo u Americi, kao globalnom trendsetteru, nego i svijetu, već dugo promovira i njeguje u javnom diskursu.

Njegova eventualna pobjeda na predstojećim predsjedničkim izborima, osim što bi svijet, zbog njegovih do sada izrečenih stavova o otvorenim globalnim pitanjima, uvela u period opće neizvjesnosti, sigurno bi bila i prekretnica u globalnoj dominaciji populizma posebne vrste.

Trump je zvijezda realitija, brendinga, rebrendinga, kulture skandala, privlačenja pažnje i svih drugih tehnika manipulacije masama, koje on sada vješto koristi da javnost, naviklu na te tehnike, okrene u svoju koristi i da na taj način preuzme najutjecajniju političku poziciju u svijetu.

Bilo je nerealno očekivati da trend srozavanja obrazovnog sistema i forsiranja zaglupljujućih sadržaja neće ozbiljno odraziti na svijet u kojem živimo. Ta slika svijeta – o tome kako će obrazovane elite voditi svijet i gurati točak civilizacije naprijed, pa makar mase i ne bile prosvijećene i makar ostajale uljuljane u svom izmišljenom svijetu neukosti i jeftine zabave, sada je ozbiljno poljuljana.

‘Prosvijetljene elite’

U svijetu u kojem vladaju nominalni principi demokratije realno je da vlada većina. Ako je on neprosvijećena, sigurno će naći načina da svijet oblikuje prema svojoj volji. Njihovi stavovi, prioriteti i vizija svijeta će kroz izbore vrlo brzo postati politička i društvena realnost, kojoj će se svi morati prilagoditi.

One “prosvijetljene elite”, koje su se u svojim salonima zgražavale nad primitivizmom masa, sada se čude što te mase ne dijele njihove vrijednosti i što im biraju političke predstavnike s kojima se te mase mogu poistovijetiti, a ne prepoznaju veličinu i briljantnost elita. Trijumf neznanja, površnosti i populizma je pojava koja poprima globalni karakter i postaje vidljiva u skoro svim društvima svijeta.

Jednostavno je teško ne primijetiti kako postoji rastući trend uspona antiintelektualizma u svijetu. Obrazovanje, ali i sama nauka, umjetnost i žeđ za spoznajom više nisu na cijeni. Njih sve više zamjenjuje zabava, kao jedini predmet zanimanja, ignorancija, „sveznalost“ i samodovoljnost te namjerna glupost i svjesno projektirano zaglupljivanje masa.

U Sjedinjenim Američkim Državama, kao lideru postmodernog svijeta i onima koji već decenijama svijetu nameću trendove, ovaj proces je, prema nekim autorima, samo otišao najdalje. Susan Jacoby, autorica knjige “The Age of American Unreason”, u tekstu objavljenom u The Washington Postu napisala je: “Definicija gluposti, da parafraziram pokojnog senatora Daniela Patricka Moynihana, postepeno se nekoliko decenija snižavala, i to kombinacijom do sada neodoljivih sila. Te sile podrazumijevaju trijumf kulture videa nad onom štampanom, raskol između američkog uspona nivoa formalne edukacije i pada njihovog općeg poimanja osnova geografije, prirodnih nauka i historije te fuzije antiracionalizma s antiintelektualizmom.”

Kult neznanja je uvijek postojao

I uistinu postoji duga tradicija antiintelektualizma u Americi, čak daleko duža nego što je to slučaj u drugi zapadnim zemljama. Dobitnik Pulitzerove nagrade iz 1964. godine Richard Hofstadter u tom djelu je opisao kako su postavljeni temelji antielitizma, antiracionalizma i antinaučnog sentimenta u američkom društvu i kako su postali sastavni dio njihovog političkog i društvenog tkiva.

Tako on u knjizi “Anti-Intellectualism in American Life,” za koju je i dobio prestižnu nagradu, piše: “Postoji kult neznanja u SAD-u, i oduvijek ga je bilo. Nit antiintelektualizma se oduvijek provlačila kroz mustru našeg političkog i kulturnog života, hranjena pogrešnim stavom da demokratija znači da moje neznanje vrijedi kao i tvoje neznanje.”

Mark Bauerleinu u svojoj knjizi “The Dumbest Generation” otkriva kako se čitava generacija mladih zaglupljuje njihovom averzijom prema čitanju ičega vrijednog (supstantnog) i njihovom ovisnošću o digitalnom “s..nju” na društvenim medijima. Novinar Charles Pierce, autor knjige “Idiot America”, nudi drugačiju perspektivu istog problema kada piše: “Uspon današnje idiotske Amerike predstavlja – a čemu je konačan cilj postizanje profita, ali da cinizam bude veći, i političke prednosti u borbi za vlast – posljedicu prestanka postojanja konsenzusa oko toga da je stjecanje znanja dobro. Ono, također, predstavlja pobjedu stava prema kojem najmanje trebamo vjerovati ljudima koji najbolje znaju o čemu govore. U vremenu novih medija, svako je ekspert.”

“Postoji perverzna sumnjičavost prema pravima, privilegijama, znanju i specijalizaciji”, kaže Catherine Liu, autorica “American Idyll: Academic Antielitism as Cultural Critique”. Ova profesorica studija filma i medija sa Univerziteta u Californiji tvrdi kao se misija univerziteta promijenila: “Mi više ne educiramo ljude. Mi ih obučavamo da nađu posao.”

Pametniji popušta, a budale vladaju

Ali, nije to tako samo u Americi. Kao i u mnogo čemu drugome, Amerika je samo malo ispred ostatka svijeta. Zašto bi bilo čudno da se i kod nas, nastave li mediji s promocijom sadržaja kakve imamo sada, s emitiranjem realitija čak i na javnim servisima, kao kandidat na predsjedničkim izborima pojavi Zmaj od Šipova ili neko njemu sličan?

Polahko, ali sigurno trend antiintelektualizma i projektirane zaglupljenosti masa se širi svijetom, koji je barem u jednom periodu svoje historije prošao period prosvjetiteljstva. Onaj koji nije već dugo tavori u neslobodnim i diktatorskim državama, kojim vladaju silom nametnute političke elite.

Ljudi su, čini se, bili pretjerano sigurni u sebe i svoja društva i u to da se točak civilizacije uvijek mora kretati naprijed. To je krajnje neutemeljena pretpostavka. Historija nas uči da to nije tako i da se točak civilizacijskoga napretka lahko može zakotrljati unazad.

Kažu da je George Carlin rekao da nikada ne treba potcijeniti opasnost budala u velikim skupinama. Zato su danas ideje prosvjetiteljstva, rada s ljudima i edukacije masa ponovo tako aktuelne. Ali, da bi se tim putem krenulo, mediji, političari, akademska zajednica i svi drugi moraju prestati podilaziti masama i trčati za profitom, a to je žrtva na koju niko nije spreman. Do tada će pametniji popuštati, a budale vladati.