Piše: Jusuf Trbić
Uz knjigu pjesama “Ima jedan grad”
Nove zemlje nećeš naći, nećeš pronaći druga mora.
Ovaj grad će te pratiti. Ulicama ćeš se kretati
istim. U istom ćeš susedstvu ostariti:
u istim ćeš kućama osedeti.
Uvek ćeš u ovaj grad stizati.
( Konstantin Kavafi)
Čovjek koji piše uvijek je u nekoj vrsti izbjeglištva. Sklonjen u samoću, u svoj unutrašnji svijet, u neku drugu stvarnost, kao Odisej koji vazda traži svoju Itaku, kako bi to rekao Mirča Elijade. A ako je izmješten iz svog života, makar u susjedni grad, on uvijek svojim sjećanjima živi u starom zavičaju. I što vrijeme više prolazi, stare slike se sve više vraćaju u san, sve ljepše je staro zlato na njima, sve jače grije sunce nekadašnjih dana, sve življe su uspomene. U izuzetnoj knjizi eseja o poeziji, nobelovac Oktavio Paz kaže : “ Vreme nije nešto izvan nas, niti je nešto što prolazi ispred naših očiju kao kazaljke sata : mi sami smo vreme i nisu godine te koje prolaze, nego mi.” Prognan iz voljenog Rima, veliki pjesnik Ovidije je sve dane koji su mu preostali posvetio sjećanju na svoj grad i onome što ga je i odvelo u progonstvo, onome što ga ubija – poeziji. Džojs je u tuđini pisao o Dablinu, Crnjanski o bagremu kraj Begeja, Paul Celan o muci pjesnika koji nigdje nema doma, Česlav Miloš i Josif Brodski su sjećanja pretakali u stihove, a Andrej Tarkovski u slike. Lutajući po svojoj unutrašnjoj geografiji umjetnik izvlači zrnca svjetlosti iz dubokog mraka zaborava, ne uspijevajući da od tuđeg svijeta i života izgradi sebi novi zavičaj. Ne zavičaj kao prostor, već kao zatvoreni, skriveni kosmos ljudskog bića, u kojem njegovi snovi nalaze toplinu za kojom žude.
Kad sam dobio pjesme Dragane Kurjaković, Bijeljinke koja živi u Tuzli, već pri prvom čitanju potopio me talas nostalgije i ljubavi prema rodnom gradu, koji su izbijali iz svakog stiha, iz svake riječi. Jednostavne teksture, ogoljene konstrukcije, ove milozvučne isposvijesti u stihovima postaju uspomene pretočene u zvonke riječi, u talog vremena, u san kakav je opjevao veliki Maćado, kad je zapisao : “ Sanjao sam ne spavajući, možda čak i ne budeći se.” Ako je tačno da je čovjek uvijek dužan svom zavičaju, kako je mislio Andrić, onda je Dragana Kurjaković svoj dug vratila, a Bijeljinci raseljeni po svijetu dobili su mali duhovni vrt u kojem niču ruže sjećanja, kao otvorene rane. Sa svakom stranicom redaju se poznate slike, i muzika uspomena prekriva tamni korov svakodnevnog života.
Tuga za zavičajem, onakvim kakav je nekad bio, govori o dubokom unutrašnjem izgnanstvu, o nemirenju sa svijetom prolaznosti, ali i o mučnoj bosanskoj identitetskoj drami u kojoj su dva grada, udaljena međusobno samo 70 kilometara i razdvojena brdom, postala dva zasebna univerzuma, dvije nespojive cjeline, dva posvađana vremena koja se jedno s drugim nikako ne mogu spojiti. Berlinski zidovi, ozidani u glavama i srcima, iskasapili su ovu nesretnu zemlju više nego svi nekadašnji osvajači, pa je Bijeljincu koji živi u Tuzli njegov zavičaj dalji nego Australija. U takvom okruženju pjesniku ostaje samo da zatvori okna svakodnevnog života, da se povuče u sopstvene tajne, u mračne sobe sjećanja – i da sanja. Da čuva svoju tugu za sretnim danima, za voljenim gradom, za onim što je bilo i nikada više neće biti, da njeguje svoju egzistencijalnu bol kao najnježniju biljku. Kao Bodler, koji je pisao : “ Jer znam da bol je moje jedino plemstvo.”
Dragana Kurjaković nije dozvolila da joj, kao mnogima, tuđi grad i drugi zavičaj oduzmu jezik, da joj ubiju sjećanje i izbrišu vrijeme mladosti. Njen zavičaj živi u njenim pjesmama kao niz sjajnih slika koje ne treba nikome tumačiti, jer se te slike osjećaju, one dišu ritmom prošlosti i nostalgije, tog teškog naslijeđa što ga nosimo svi mi, moderni prognanici, kojima su oteti životi, ljubavi, zavičaj i pamćenje. Svoje čitaoce Dragana poziva, kao što to čini i njemački pjesnik Gunter Eich : “ Zatvori oči,/pa što vidiš,/to pripada tebi.”
U svojoj prvoj zbirci pjesama Dragana Kurjaković je ispisala svakodnevnu muku bosansku, tugu za izgubljenim, za onim što je nepovratno uništeno, čuvajući raspjevane boje kojima prekriva mrak zaborava. I iskrenost koja objašnjava zašto su danas pravi pjesnici rijetkost. Svaka pjesma je zaokružena, zvučna cjelina, i u svakoj od njih pjesnikinja iscrtava svoj sopstveni lik. Jer, “pamćenje je čitanje sebe unatrag”, zapisao je Valter Benjamin. Raspjevane, nevine slike zavičaja iz snova svjedoče da poezija nadrasta čak i krvava vremena i rastrgane živote i otvara vrata dubokog neba koje živi u svakom čovjeku koji misli i osjeća. Poeziju je ipak moguće pisati i nakon Aušvica i nakon bosanskog džehenema, dokazuje to i pojava Dragane Kurjaković. Njene male, tople poetske ispovijesti ispisane su sočnim pjesničkim rukopisom, ritmično i skladno, jednostavno i čitljivo, bez pretencioznosti i hermetičnosti kojoj danas pjesnici često pribjegavaju, a to je najteže. Ovjekovječene u knjizi, te pjesme o zavičaju, koji se čuva u srcu i ispod očnih kapaka, za sve prave Bijeljince postaju brana pred sve jačim jurišem konjice zaborava. A za ljubitelje poezije na svim stranama svijeta podsjetnik na istinu da je život ipak samo ono što može da se sanja.