Piše: Jusuf Trbić

Za svakog pravog Balkanca svijet se dijeli na dvije skupine : na nas i naše neprijatelje. Mi smo u pravu, oni nisu, mi smo dobri, oni su loši i još gori, mi govorimo istinu, oni slažu čim zinu, mi smo žrtve, oni su dželati, mi se vazda branimo, oni nas stalno napadaju na pravdi Boga, mi smo pravedni, oni su zli, mi smo sami, iza njih je cijeli svijet, i svi su protiv nas jer smo slobodoljubivi. Mi samo štitimo svoje, oni mjerkaju kako da nam sve uzmu čim se rode i progledaju. Proizvodnja neprijatelja je jedina industrijska grana koja kod nas cvjeta, a korist od nje je ogromna, jer ona omogućava višedecenijsku vladavinu lopova, bitangi, neznalica i šarlatana, koji su okupirali naše živote i ne daju nam da se probudimo. Neprijatelji su temelj nacionalističke svijesti, bez njih nema jednoumlja, nema mržnje, tog moćnog pogonskog goriva retrogradnih sistema koji počivaju na ideološkom porobljavanju ljudi. Naša istorija je puna neprijatelja, bez njih je život nezamisliv, bez njih sve je pusto i prazno.

I dok u civilizovanom svijetu mržnju i neprijateljstvo ograničavaju moralne, ali i stroge zakonske norme, kod nas je demokratija u punom cvatu, demokratija na balkanski način, kad je sve dozvoljeno ako si “naš”, a ništa ne valja ako si “njihov”. U jednoj kolumni Gojko Berić kaže : “ Sve zabrane su skinute početkom devedesetih godina, kad je među Srbima buknula rasistička histerija, koja se širila po zakonu spojenih posuda. Većinsko raspoloženje naroda koji su živjeli u bivšoj Jugoslaviji danas je nesumnjivo prožeto mržnjom”. A dotle, dok je trajala Jugoslavija, posebno u Titovo vrijeme, mržnja i nacionalizam su bili zabranjeni, a prekršaji kažnjavani surovije nego najteža ubistva. Zbog toga današnji vlastodršci sipaju drvlje i kamenje na to vrijeme nazivajući ga nedemokratskim, mračnim, diktatorskim, jer je bilo neuporedivo bolje i veće od njih. Oni su nekadašnje podnošljvo jednoumlje ( koje nije mnogo odudaralo od običaja toga doba, a bilo je bolje od pola Evrope i svijeta) pretvorili u tri ili više zasebnih, krvno zavađenih, mržnjom uobličenih i lažima održavanih jednoumlja, u tri i više zatvorenih etno-religijskih torova iz kojih nikome od nas nema izlaza. I to  smo platili strašnim patnjama, stradanjima, etničkim čišćenjem, užasnim zločinima i genocidom, i ubijanjem svih moralnih vrijednosti, eliminisanjem poštenja, čestitosti, znanja, poštovanja drugih, spaljivanjem istine  i rušenjem svega što su prethodne generacije s mukom odbranile, očuvale i izgradile. I sve to i danas plaćamo svojim opljačkanim životima, siromašenjem, beznađem, kopanjem po kontejnerima, teškim sastavljanjem kraja s krajem, plaćamo duhovnom pustinjom u sebi i oko sebe, plaćamo svojim osakaćenim ljudskim sudbinama. Umjesto svjetla, hljeba i radosti, umjesto širokog svijeta i beskrajnog neba, vladari naših života uzgajaju u našim dušama ogromnu mržnju, koja prekriva sve naše vidike. Svako mrzi one druge, ma ko oni bili, svako je svakome neprijatelj, svi smo u latentnom ratnom stanju i strahu, pa i kad vide najgore nepravde, najveće lopovluke i prevare, ljudi samo sagnu glavu i šapuću “ Dobro je, ne puca se”.

“ Kosovske Albance Srbi danas ne mogu da zamisle ni na horizontu, ne vole Mađare i sumnjaju u Bugare, a Crnogorce preziru kao braću koja su ih izdala”, kaže Gojko Berić.  “O odnosu srpske rasističke većine i s jedne i s druge strane Drine prema Bošnjacima, svjedoči njena dežurna parola “Nož, žica, Srebrenica”… A kad se već dvadeset godina događaji kreću tim pravcem, logično je da “teorija zavjere” nije mogla ostati monopol samo jednog naroda”. Danas je i jedna obična fudbalska utakmica povod da se jave najmorbidniji i najstrašniji izlivi mržnje, a obilježavanje godišnjice zakonski osuđenog genocida u Srebrenici redovno donosi nevjerovatni i normalnim ljudima nepojmljivi proljev mozga javnih ličnosti, od kojih se nigdje u svijetu tako nešto ne očekuje.  Ali, proces ubrzane kretenizacije do te je mjere zahvatio Balkan,  da se već izgubila granica između ludih i normalnih. Pokazali su to baš na dan kad svijet obilježava godišnjicu najstrašnijeg zločina u poslijertatnoj istoriji Evrope, dakle 11. jula, svako na svoj način, Rajko Vasić i Naser Orić. Čuveni Dodikov pajtaš Rajko Vasić  na Twitteru je napisao: “Nešto mislim, ako toliko volite taj genocid nad vama, sačekajte sljedeću priliku.” Može li normalan čovjek zamisliti toliko ludilo i toliki bezobrazluk, u vrijeme kad majke Srebrenice, nakon više od dvije decenije, sahranjuju po jednu pronađenu kost svojih sinova?

Uslijedila je zatim lavina komentara, a neke, koje su osudili taj Vasićev istup, SIPA je pozvala na saslušanje. Ali (još) ne i Rajka Vasića. Bar za sad. A i što će ga zvati, kad je njegov šef jasno pokazao da njemu i njegovima pravosuđe ne može ništa. Sarajevska novinarka Sanela Prašović-Gadžo, koju je SIPA ispitala zbog njene reakcije, kaže  da je Vasić nesumnjivo izazvao uznemirenost građana i, praktično, zaprijetio novim genocidom. “ Za sve to Rajko Vasić može krivično odgovarati prema Krivičnom zakonu BiH, član 145 a. Ja sam dala iskaz zato što sam reagirala. Zato što sam bila uznemirena.”

Visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko pozvao je nadležna sudska tijela na hitnu reakciju. OHR su pridružila i Ambasada SAD-u u Sarajevu.

“Konkretno, izjava koju je dao član Glavnog odbora SNSD-a Rajko Vasić o genocidu u Srebrenici – na dan ukopa žrtava genocida u Srebrenici i dan sjećanja – ide mnogo dalje od negiranja. Osim što je gnusna i uvredljiva, ona također prijeti nasiljem. I to ne bilo kakvih nasiljem. Ona prijeti genocidom. To je krivično djelo. Krivični zakon FBiH sadrži specifične krivične odredbe, a Krivični zakon FBiH se za takva djela primjenjuje bez obzira gdje su djela počinjena”, naveli su iz OHR-a.

Ali,  nasiljem i secesijom svog feuda  već sto puta je zaprijetio javno i veliki Baja iz Laktaša, pa – nikom ništa. Znamo da  su četnici, zajedno s Dražom, sudski  rehabilitovani i unijeti u zakone i Srbije i BiH, rame uz rame s antifašistima, njihova imena su data ulicama i trgovima, pa svaka verbalna osuda četništva može za rezultat imati zakonske sankcije. Ako znamo da su i notorni zločinci i koljači iz posljednjeg rata protiv Bosne u Srbiji i RS slavljeni kao heroji, njima se postavljaju spomenici i njihova imena daju studentskim domovima, a zvanična srpska politička, akademska i medijska scena neće ni da čuje da su Srbi počinili bilo kakve zločine a kamoli genocid, nije ni čudo da Rajko Vasić može javno da iznosi jezive prijetnje, a da za to ne odgovara. A on još tvrdi da je napad na njega – napad na srpski narod. Zvuči poznato, zar ne?

Sjećamo se presuda hrvatskim vođama “Herceg-Bosne” i reakcija dijela javnosti u BiH i Hrvatskoj, svjedoci smo otvorenog negiranja čak i najočitijih činjenica iz rata devedesetih godina i neprocesuiranja zločinaca, i sve je to, zapravo, dosipanje benzina na veliku vatru mržnje koja bukti na ovim prostorima. Sad je, ničim  izazvan, svoj “doprinos” da i Naser Orić, pa ga je zbog toga Dodik prijavio Vučiću. Orić je, naime,  na promociji knjige u Srebrenici ( što je, samo po sebi, ličilo na neki vic), citirao pjesmicu srpskog pjesničkog barda patriotskog usmjerenja – Matije Bećkovića, koja kaže da ćemo se “još ćerati”. I, dabome, najavio novo “ćeranje”. To je bilo dovoljno da “neprijateljska” strana odgovori istom mjerom.  Dodik i Vučić su odmah zaključili da je to poziv na rat protiv Srba, a Srbija neće dozvoliti novu “Oluju”…i sve tako. Niko od bošnjačkih političara nije reagovao na Orićevu izjavu, ali na Vasićevu jeste. I niko se nije zapitao da li su predstojeći izbori dovoljan razlog za takve nebuloze, koje straše ionako prestrašeni narod, i ko je dao pravo i jednom i drugom da pale vatru tamo gdje je nema.  Vildana Selimbegović kaže : “ Do kada će se politika ćerati na ovdašnjim ljudskim patnjama, već dugo nije pitanje za političare. Oni su riješeni da za šaku vlasti, da ne kažem o(p)stanak u fotelji trguju našim strahom i najsvetijim emocijama.”

Ne smijemo zaboraviti da se sve to dešava u vrijeme puno eksplozivnog naboja, uoči izbora zbog kojih su mnogi, a Dodik pogotovo, spremni na sve, u vrijeme kad RS naoružava svoju policiju dugim cijevima, a Komitet za spoljne poslove parlamenta Velike Britanije, pored mnogih drugih, upozorava javno da Rusija naoružava srpske paravojne formacije, ali i zvanične institucije u RS-u. U vijestima sve češće čitamo kako  Srbija uveliko nabavlja ruske avione, tenkove i ostale rekvizite koji su joj omogućili svojevremeni turistički obilazak Hrvatske i Bosne, tokom koje su potekle rijeke krvi. Retorika mržnje ponovo vlada ovim krajevima. Neprijatelji su opet u modi, a političari na vlasti likuju : “Dragi naši neprijatelji,  dobro nam došli, da nema vas, ne bi bilo ni nas”.