Od velikosrpskih nacionalista do mučenika slobodne riječi
Da Matiji Bećkoviću danas neko ubaci kamen u usta, kao u bunar, ‘buć’ bi se čulo tek 2028. godine, zato što je prazan, anahron, antiintelektualan.
Piše: ANDREJ NIKOLAIDIS
“Nema slobode za neprijatelje slobode”, tvrdio je Anđeo Smrti, jakobinski vođa Louis Antoine Leon de Saint-Just.
“Kod nas je demokratija za sve. Osim za destruktivne elemente. Ne trudimo se da demokratiju učinimo dostupnom i njima”, rekao je Josip Broz Tito američkim novinarima tokom posjete Vašingtonu godine 1971.
Biće da se tom logikom vodila crnogorska vlast kada je zabranila ulazak u Crnu Goru Matiji Bećkoviću, Aleksandru Rakoviću, Čedomiru Antiću i Dejanu Miroviću. Vlasti su kasnije objavile izbor iz onoga što su njih četvorica pisali i govorili.
Ali, ovo nije vrijeme revolucionarnog terora, nego ocvale, trule, no još uvijek žive liberalne demokratije. Koja slobodu mišljenja i govora u principu stavlja visoko na listi svojih vrijednosti i, u principu, štiti. Osim ako oni koji dave i komadaju one koji slobodno pišu i misle nemaju naftu, kao Saudijci. Ili ako pozive za “zviždanjem” i otkrivanjem korupcije u sitemu odveć ozbiljno shvate, kao Julian Assange i Edward Snowden, pa onda korupciju počnu pronalaziti u nosiocima demokratije, umjesto u njenim neprijateljima, kako je izvorno zamišljeno.
Razrada Irinejeve teze o sličnosti CG i NDH
Ako imaš i trunku vjere u tu demokratiju, a ja, eto, još uvijek imam, ono što je neko govorio i pisao o državi i naciji ne smije biti povod za represivne mjere. Može vas to što su oni pisali vrijeđati, nervirati, gaditi vam se, ali njima ulazak u zemlju zbog toga nije trebao biti zabranjen. Čestitam crnogorskim vlastima: od velikosrpskih nacionalista napravili ste martire slobodne riječi.
Da: njihova ideologija je zločinačka, o čemu svjedoče humke i spaljeni gradovi tamo gdje je njihova “slobodna misao” oružjem djelovala. Da, taj nacionalizam je u Crnoj Gori gušio, zabranjivao, tukao sve što je bilo crnogorsko, antiratno i proevropsko. Ali, tim prije nezavisna Crna Gora, koja je materijalizovana pobjeda ideje koju je velikosrpski nacionalizam pokušao ugušiti devedesetih, ne smije postati ista kao njen neprijatelj. Bećković, Raković i Antić (Mirovićev opus ne poznajem, iako poznajem njega – bili smo drugovi u djetinjstvu, zbog čega ću njega isključiti iz nastavka ovog teksta: ako ima potrebe za raspravom, jer kristalno je jasno gdje stoji on, a gdje stojim ja, ta će rasprava, što se mene tiče, biti u četiri oka) tvrde kako su Srbi i Crnogorci etničko isto. I propuštaju najvažnije: da crnogorski antiratni indipendisti i velikorspski nacionalisti nisu etičko isto. Tako mora i ostati.
Bećković i Raković rado ističu svoje “crnogorsko poreklo” – to ih, valjda, čini ekspertima za Crnu Goru. Sipaju teze o navodnom crnogorskom fašizmu, navodno naslijeđenom od Sekule Drljevića, i razrađuju Irinejevu tezu o sličnosti Crne Gore i Nezavisne Države Hrvatske. Ostajući pritom slijepi na to da je njihov odnos prema Crnoj Gori usporediv sa odnosom koji je Adolf Hitler imao prema svojoj domovini Austriji: u pitanju je ista mržnja prema ideji austrijske, odnosno crnogorske nezavisnosti, ista urgencija da se domovina/postojbina pripoji matici naci(onalističkog) projekta – tamo Njemačkoj, ovamo Srbiji.
Pjesnik iz ‘Druge lige istok’
Pritom, niti jedan od njih ne saopštava ništa što ne govori ili ne misli Demokratski front i Socijalistička narodna partija – koji uredno sjede u crnogorskom parlamentu. Na današnjem stepenu tehnološkog razvoja, zabrana fizičkog ulaska ne znači ništa, pa je stvar utoliko bizarnija: tamo gdje su bili pozvani da govore, “zabranjeni” će svakako govoriti putem video linka. Ili će se tamo ukazati njihov hologram. Crnogorske vlasti su, pretpostavljam, htjele pokazati odlučnost i snagu. Bojim se da su pokazali slabost.
Jesu li Bećkovićeve izjave ekstremnije od Amfilohijevih? Teško. Pa zašto je onda Bećkovićev govor opasnost za Crnu Goru, dok crnogorsko tužilaštvo odbacuje sve prijave protiv Amfilohija, jer u njima ne prepoznaje govor mržnje, niti opasnost po pravni poredak? Nije li jasno da je mjera zabrane ulaska u zemlju za četvoricu izazvana Amfilohijevom novom divljom gradnjom na Rumiji, gdje je najprije, bespravno, helikopterom spustio crkvu, a onda tu građevinu, opet bespravno, obložio kamenom, nakon čega je inspekcija, dakle vlast, saopštila da nema osnova za uklanjanje objekta?
Pa se onda pravna država Crna Gora, umjesto tamo gdje je slučaj pravno čist, na primjeru nezakonite gradnje, odlučila pokazati tamo gdje je vrlo dvojbeno, na polju govora i mišljenja?
Napokon, zašto je Bećković uopšte bitan? Pjesnik koji je u Jugoslaviji bio “Druga liga istok”, pjesnik kojeg je velikosrpski nacionalizam proizveo u svog barda? Kome smetaju Bećkovićevi tragikomični pokušaji da bude duhovit, iako je nešto približno duhovito zadnji put rekao oko 1974. godine?
Prazan, anahron, antiintelektualan
Bećković, koji je po jednoj stvari istinski Crnogorac: po nadmenoj praznini, po tome što je gordi hodajući bezdan, što je sudbina svih koji pokušavaju govoriti “iz glave cijelog naroda”? Da Bećkoviću danas neko ubaci kamen u usta, kao u bunar, “buć” bi se čulo tek 2028. godine. Zato što je prazan, anahron, antiintelektualan, zato što je sav iz dosjetki i sam dosjetka, Bećković je idelan protivnik, koji je crnogorskom nezavisnošću, ulaskom u NATO i priznanjem Kosova poražen i nokautiran. I kao takav, dobrodošao.
Ako su već odlučile da se bave pitanjem nacionalnog identiteta, umjesto zabranama, crnogorske vlasti bi se trebale pozabaviti predstojećim popisom stanovništva i mogućnošću da, nakon ukrajinske, i Crnogorska pravoslavna crkva dobije tomos od Carigrada. No, umjesto toga, one, preko Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, koja je i dalje tek filijala Srpske akademije nauka i umetnosti, pa se kao takva ne usuđuje beknuti ništa što bi uznemirilo maticu, prodaju maglu takozvanog “ustavnog patriotizma”.
I, prije svega, za dobrobit svih svojih građana, bez obzira na njihov nacionalni identitet, ta bi vlast trebala pokušati što prije uvesti zemlju u Evropsku uniju. To je najbolji odgovor koji Crna Gora može dati velikosrpskom nacionalizmu.
(Al Jazeera)