Piše: Jusuf Trbić
Moće li pojedinac, ma ko on bio, biti veći od države, može li drvo biti veće od šume? Može li Milorad Dodik pobijediti državu Bosnu i Hercegovinu? Pitaju se to ovih dana mnogi u Bosni, dok sa zebnjom prate politička dešavanja u manjem entitetu. Udar na državu, najsnažniji i najdirektniji do sada, prijeti da sruši sve što se mukotrpno gradilo 30 godina. Ako ništa drugo, izostali su pozivi na oružane sukobe. Ipak, sve glasnija su pitanja: na šta će ovo izaći i hoće li opet biti rata? Ljudi žure kući da čuju najnovije vijesti, zebnja i strah uvukli su se u srca, i mnogi se prisjećaju sličnih dana početkom 1992. godine.
Ipak, čini mi se da nema razloga za paniku, jer država je, kao rijetko kad, pokazala da postoji i da njene institucije funkcionišu. Cijela međunarodna zajednica, sa izuzetkom Srbije, Rusije i Mađarske, stala je u odbranu BiH, probosanski političari su, kao nikad do sad jedinstveni u osudi secesionističkog djelovanja, sa banjalučkim buntovnicima niko više ne pregovara, procesi idu svojim tokom i vode ka jedinoj mogućoj završnici: sudskoj presudi zbog udara na državu. Pažnju izazivaju različiti scenariji mogućeg raspleta ove situacije. Šta ako banjalučki političari istraju do kraja i sruše Dejtonski sporazum, koji je i do sad toliko uzdrman da jedva stoji na nogama? Uzaludno je njihovo pozivanje na navodno vraćanje izvornom Dejtonu, jer je to besmislica. Nema ustava na svijetu koji nije dograđivan, to je sasvim normalna praksa. Originalni američki ustav je vrlo kratak, a kasniji amandmani veoma brojni, ali nikome ni u snu ne pada na pamet da zatraži vraćanje „izvornom“ tekstu ustava. Da bi se shvatila besmislenost ovakvih zahtjeva dovoljno je reći da je Ustavni sud BiH dio tog istog izvornog Dejtona i njegove odluke su „konačne i obavezujuće“, kako tamo piše, tu su i strane sudije u Ustavnom sudu, a sve to osporavaju secesionisti. Izvorni Dejton jasno naglašava nadležnosti države i entiteta i način prenošenja nadležnosti, država je iznad entiteta i njeni zakoni moraju se poštovati. Čini se da je proces protiv Dodika i ostalih prilično jednostavan: ko krši zakon mora se kazniti, i to se odnosi na svakog građanina, bez izuzetka. Pogotovo kad se radi o najtežim krivičnim djelima, kakvo je rušenje ustavnog poretka.
Prema nacrtu novog entitetskog ustava RS de facto postaje nezavisna država, sa svojim Ustavnim sudom i VSTV-om, sa svojom vojskom, sa pravom da se udruži sa susjednom državom i novim drastičnim zakonima koji kriminalizuju svaki oblik neslaganja sa stavovima vlasti. Po tome bi jedno drvo zaista zaklonilo cijelu šumu i entitet pretvorilo u izlovano ostrvo na kojem važi volja samo jednog čovjeka. Ne treba ni govoriti o tome koliko bi to bilo u suprotnosti sa savremenim svijetom i do kakvih bi sukoba i ratova doveo ovaj proces, ako se ne zaustavi.
Srećom, naše pravosuđe nastavlja raditi svoj posao, uz podršku međunarodne zajednice, EU i nove američke administracije u koju su se secesionisti toliko uzdali. Izgleda da se u Bosni najzad završava era tvrdih nacionalista koji su svima nama zadali toliko glavobolje.
Ovi koji danas toliko galame zaboravljaju da im je Dejtonski sporazum dao ono što niko drugi ne bi. U situaciji kad su očigledno gubili rat, dobili su pola Bosne, onu polovinu na kojoj su izvršili etničko čišćenje i najteže zločine, uključujući i genocid u Srebrenici, dobili su, kako to neko reče, državu u državi, ali im je i to bilo malo. Malo im je bilo i to što su u ruke dobili alat da zakoče sve procese u zemlji, kad im se to prohtije, dobili su mogućnost da u svom entitetu izgrade pravoslavnu kvazi državu u kojoj su nesrbi građani trećeg reda, dobili su strogo centralizovanu zajednicu, za razliku od decentralizovane Federacije BiH, i dobili su pravo da ih se za sve pita. I sve im je to bilo malo. Sad su, po cijenu da potpuno upropaste i entitet i sve njegove građane, prije svega Srbe, poželjeli privatni kazamat u kojem će postojati samo njihova volja i pravo da rasture državu kad im se to prohtije. Od svega su dobili samo otvorena vrata zatvorskih ćelija.
Ostaje pitanje: šta uraditi nakon toga?
Jasno je da BiH, ovakva kakva je do sad bila, ne može dalje. U Dejtonskom sporazmu piše da BiH nastavlja svoje postojanje kao država. Dakle, država je neupitna, ali nisu entiteti, koji bez Dejtona ne postoje. Ako bude srušen Dejtonski sporazum, što se čini izvjesnim, ostaje nam povratak na prijašnje stanje, to jest na Vašingtonski sporazum, kojim je zemlja ustrojena kao federacija kantona. S tim što bi, umjesto kantona, to mogle biti multietničke regije, čime bi BiH postala slična ostalim evropskim zemljama. Koliko se može vidjeti, Trampova administracija nije daleko od takvih ideja, a Evropljani to sigurno ne bi osporili. Bilo bi to jedino dugoročno rješenje za Bosnu i jedina garancija da se ovakve krize neće više ponoviti.
Ostaje još samo da to shvate i navodni probosanski političari i angažuju se u korist države i građana, a ne samo u svom sopstvenom interesu. Ako se i to dogodi, mi, koji dugo pamtimo, možemo uzviknuti: „Čuda su ipak moguća!“
