Piše: Jusuf Trbić
Bosanski lonac i dalje ključa, susjedne države pripremaju gorivo, njihove domaće ispostave nemilice lože, a oni koji se deklarišu kao patriote zijevaju i lijevo i desno, ne znajući šta da čine. To je slika koju gledamo već godinama, svakoga dana. Tu sliku s vremena na vrijeme dopune evropski zvaničnici koji nam dođu, obećaju ovo ili ono, pa odu, ne trudeći se makar da nas upute na poštovanje pravila koja važe u Evropi iz koje dolaze.
Jedno od tih pravila, koje se se ne smije kršiti, jeste vladavina prava i poštovanje sudskih presuda, i o tome niko ne raspravlja. A Evropski sud za zaštitu ljudskih prava iz Strazbura poodavno je donio nekoliko presuda, počev od presude u slučaju „Sejdić-Finci“, pa do ove najnovije u slučaju „Kovačević“, koje iz temelja mogu promijeniti naš nakaradni sistem etnokratije, kakve nema ni jedna druga država u svijetu. Ako se provedu. Ali, naše ključne političare to ne zanima, pa BiH tone sve dublje u blato podjela, straha, međusobne mržnje, opšte neodgovornosti i bahatosti političkih elita, što povlači za sobom duhovnu i materijalnu bijedu, sveopšte nazadovanje i masovni odlazak mladih. Sprovođenje ovih presuda jeste, formalno, jedan od uslova koje pred nas postavlja Evropska unija, ali ne postoji nikakav zahtjev takozvane međunarodne zajednice da se to provede, bezuslovno i odmah, Naprotiv. Andrej Plenković i ostali evropski favoriti ne samo da ignorišu presude Evropskog suda, već uporno, sistematski, svakodnevno rade na diskriminatornim rješenjima koja su dijametralno suprotna od evropske pravne prakse. I to je već postalo uobičajeno i ne izaziva nikave reakcije.
Šta znači zahtjev da hrvatska etnička grupa bira svog člana Predsjedništva BiH? U civilizovanom svijetu ne postoji političko predstavljanje etničkih grupa. Postoje mehanizmi zaštite određenih kolektivnih prava, koji ne krše osnovna pravila demokratije. A u ta pravila spada i jednakost svih građana i pravo svakoga da može birati koga hoće i da može biti biran. Presuda u slučaju „Kovačević“, protiv koje su zdušno ustali hrvatski „Evropejci“, nalaže ono što je nesporno u demokratiji: da za izbor članova Predsjedništva države cijela država bude jedna izborna jedinica, pa će biti izabran onaj ko dobije najveći broj glasova svih građana, što je, mada podijeljeno po entitetima, pravilo i dejtonskog ustava BiH. Jer, u izborima pobjeđuje onaj ko dobije najveći broj glasova građana, ma ko on bio, i ma ko bili oni koji glasaju. Na taj način je, sasvim legalno, po Ustavu, izabran Željko Komšić. A šta žele Plenković, Čović i njihovi sljedbenici: da se obilježe (bijelim trakama, žutim zvijezdama, raznobojnim kartonima ili na neki drugi način) pripadnici tri plemena (ostali se ne računaju), pa da svako pleme, bez obzira na to koliko ima pripadnika, bira svog „legitimnog“ predstavnika. To, samo po sebi, negira osnovno demokratsko pravilo, pravilo vladavine većine. Zamislite kako bi izgledalo kad bi u bilo kojoj demokratskoj državi, u Americi, Švajcarskoj, Kanadi, Njemačkoj, svaka etnička ili religijska grupa birala svoje predstavnike, koji će činiti vlast na državnom nivou! Jedino moguće rješenje problema Predsjedništva BiH, u skladu s mešunarodnim pravom i običajima, jeste da se biraju jedan predsjednik države i dva ili više potpredsjednika i da cijela država bude jedna izborna jedinica. To bi se odnosilo i na parlamente, s tim što bi se morala ukinuti ili temeljito redefinirati vijeća naroda, jer u njima sjede i odlučuju oni koji nisu izabrani na direktnim izborima, oni predstavljaju samo volju vladajućih stranaka, koje mogu zakočiti svaku odluku koja im se ne sviđa. U praksi, da bi neko bio izabran, morao bi dobiti glasove većine građana, dakle i onih iz drugih etničkih grupa, što jeste temeljni demokratski princip. Tako treba da bude po presudi „Kovačević“.
Umjesto toga, oni kojima su puna usta Evrope uporno nameću rješenja koja ne samo da nemaju veze s pravom i pravdom, već nemaju veze ni sa zdravim razumom. Sve što smo čuli do sad svodi se na nemoguću izbornu akrobatiku: nejednaka vrijednost glasa, povlaštena područja s većinskom ovom ili onom etničkom grupom, teritorijalizacija glasanja, dalja etnička podjela i nemogućnost funkcionisanja države. Animozitet naših etničkih poglavica prema istinskom građanskom društvu znači samo jedno: borbu za održanje sistema podjele, diskriminacije, nejednakosti, totalitarne vladavine, opšte neodgovornosti i produženje latentnog ratnog stanja koje omogućava ovakvu nakaradnu vladavinu kakvu mi imamo. Šta mislte, zbog čega se i Dodik i Izetbegović i Čović u posljednje vrijeme sve više okreću protiv Amerike i Zapada, a u tome im podršku daju režimi iz Beograda i Zagreba? Zato što Zapad, čak i kad nije na strani Bosne, ne može negirati demokratske vrijednosti na kojima počiva cijela međunarodna zajednica. Građansko društvo, vladavina prava, jednakost i demokratske slobode, efikasna država, odgovornost izabranih – to su za naše poglavice primjeri neprijateljske djelatnosti, jer im oduzimaju mogućnost neograničene vladavine. Okretati se Rusiji, kao što čine Dodik i Čović, ili Turskoj, kao što rade Izetbegović i njegovi sljedbenici, propagirati konstitutivnost naroda i njihova zasebna prava, tražiti odvojene izborne jedinice za pripadnike svog plemena, negirati sopstvenu državu, praviti dvije škole ili tri mini-državice pod jednim krovom, održavati koncept političkih stranaka kao navodnih zaštitnika i vlasnika etničkih grupa – to ubija i našu državu Bosnu i sve nas. Pogledajte samo naš već uobičajeni politički folklor: vjerske zajednice djeluju kao politički subjekti, a političke partije kao vjerske organizacije, sva naša građanska prava izviru iz etničke pripadnosti, političari su nekažnjivi i ne odgovaraju ni za šta, oni se dogovaraju po seoskim imanjima i kafanama, umjesto da to čine u institucijama države i pod svjetlima reflektora, njih ne interesuju ni zakoni, ni sudske presude, ni pravila civilizovanog svijeta.
Čini se da ni Trojka nema snage da se suprotstavi SNSD-u i HDZ-u i svima koji bi da dijele Bosnu, a to je ideja koja nije mrska ni nekim evropskim centrima moći, koji, kako se čini, ne žele Bosnu u Evropi. Sreća da je Amerika i dalje istrajno na putu odbrane cjelovitosti BiH. Nedostaje ono što mnogi predlažu, za sad bez uspjeha: širok i čvrst probosanski patriotski front koji bi snažnim opredjeljenjem povukao crvenu liniju u odbrani države i konačno otvorio vrata novoj BiH, po mjeri njenih građana.
Ali, valjda ćemo i to jednog dana dočekati.