DRŽAVA JE VAŽNIJA OD NAŠIH ŽIVOTA: Kako politički poeni mogu smanjiti procenat smrtnosti?

Piše: Selvedin Avdić

Sve što nam se trenutno dešava u pandemiji samo je posljedica raspadanja države kojem svjedočimo decenijama. Ali, do sada to nije bilo baš ovako očigledno, sa ovoliko ljudskih žrtava. Decenijama smo držani u limbu, stanju koji smo nazivali isključivo poslijeratnim. Neprestano smo nešto čekali, okončanje procesa pomirenja, pravnu državu, oporavak privrede, ulazak u Evropsku uniju… Nema šta nismo čekali ali ništa od toga nije dolazilo. Ostajalo je samo poslijeratno stanje.

SVE IDEALNO FUNKCIONIŠE

Naše političke strukture uspješno su održavale to stanje ničega, u kojem se ništa suštinski ne mijenja i u kojem se neprestano vrtimo oko istih pitanja. Ponavljali su iste floskule, koje je svaki stanovnik BiH već naučio napamet. Za svaki propust krivi su drugi, niti jedan plan ne može biti realiziran zbog nečije opstrukcije, niti jedan narod nije zadovoljan, svi su ugroženi, svako ima svoju istinu, svako ponavlja svoje oprobane laži. Interesne zone su jasno podijeljene, pozicije su betonirane, više niko i ne razgovara jer je svaki kompromis nemoguć.

I tako je godinama sve idealno funkcionisalo po naše vlasti, budžeti su se trošili na funkcioniranje aparata a političke stranke pretvorile su se u društvene klase. Niti jedan skandal ih nije uzdrmao, bez obzira na njegove razmjere. Čak i kada su uhvaćeni u ozbiljnim krađama, snimljeni kako varaju i kradu, kada su odbijali liječenja djece ili se rugali roditeljima koji traže njihove ubice, ništa im se nije desilo. Za to vrijeme oni i nisu imali pravih iskušenja, izuzev nekoliko građanskih protesta koji su ugušeni ili silom ili umorom učesnika. Sve je bilo idealno.

Pandemija je prvo pravo iskušenje kojem su izloženi i ona je pokazala sve slabosti države.
Naravno, pandemija je teško iskušenje za cijeli svijet, mnogo jače države od naše teško se nose s njom. Ali, u Bosni i Hercegovini virus može slobodno da šenluči bez bojazni da će neko moći da ga zaustavi. U podijeljenoj državi nemoguća je jedinstvena strategija otpora, dok je jedno parče zemlje u lockdownu, u drugom traje party. Također, zbog političke ovisnosti od susjednih država granice su potpuno otvorene, novi sojevi mogu slobodno cirkulisati bez ikakve kontrole. Zdravstveni sistem ne postoji, ne komuniciraju čak ni dvije bolnice u istom gradu. Nemamo ni dovoljno ljekara koji su rastjerani zbog bolesne ambicije ili višegodišnje nebrige sistema. Nemamo ni sposobne stručnjake koji će organizirati otpor, premijeri su obični partijski poslušnici umiješani u ozbiljne kriminalne afere, bez ikakvog znanja i autoriteta, a niko ne zna čak ni imena državnih, entitetskih i kantonalnih ministara zdravstva. Nemamo ni uglednu kompaniju koja bi mogla bez većih problema uvesti vakcine, jer ih vode sumnjivi tajkuni bez ugleda u ozbiljnom poslovnom svijetu.

KAKO ĆE NAM ISTINA POMOĆI

Dok pandemija divlja, političari ne nude rješenja, samo opravdanja. A, ona su ponovo ista – za svaki propust krivi su drugi, niti jedan plan ne može biti realiziran zbog nečije opstrukcije… Svi razgovori vode se iza zatvorenih vrata a njihove rezultate čujemo u različitim interpretacijama – “da neko nekog uslovljava, da neko želi nešto dokazati, da ponovo neko nekoga ucjenjuje…” Možda nešto od toga zaista i jeste istina, ali kako ta istina može utješiti ljude koji su zbog neadekvatne strategije protiv pandemije izgubili najbliže? Kako te istine mogu pomoći u smirivanju pandemije? Kako virus reagira na referendum i izborni zakon?

Već četvrt vijeka skupljaju se nekakvi politički poeni dok traje ova bizarna igra bez pravila, tabele i pobjednika. Jedino što bi nas trebalo zanimati jeste kako ti politički poeni mogu uticati na smanjenje smrtnosti od koronavirusa?

Znam da postoji spreman odgovor na ovo pitanje – država je važnija od naših života. Ako to u ratu nismo naučili, tu je pandemija da nas podsjeti.

(zurnal.info)