Piše: Jusuf Trbić
Ove godine navršiće se tri decenije od potpisivanja Dejtonskog sporazuma koji je zaustavio rat i dao neophodni predah na putu ka novoj BiH. Koliko se zna, plan je bio da se taj sporazum polako unapređuje, da bismo na kraju dobili funkcionalnu i normalnu državu. Problem je bio što je taj sporazum, napravljen po željama sva tri nacionalistička vođstva, ozakonio etničku podjelu i pravo svake od tri etničke zajednice da zakoči sve što želi. Za tri decenije naše političke elite ne samo da nisu ostvarile nikakav napredak, već su i za ono malo što je urađeno zaslužni isključivo OHR i predstavnici međunarodne zajednice. U omrznutoj Titovoj Jugoslaviji, koju bez prestanka napadaju novi nacionalisti, za tri decenije nakon Drugog svjetskog rata zemlja je podignuta iz pepela i promijenjena toliko da se to moglo smatrati čudom. Uprkos brojnim problemima, krutoj ideologiji, partijskoj neupitnoj vladavini i autokratskom sistemu, Jugosloveni su vrlo brzo dosegnuli budućnost o kojoj su sanjali. Današnji vladari naših sudbina vratili su nas unazad i našu budućnost smjestili u daleku prošlost, čak u vrijeme plemenskog društva, i ta prošlost ne prolazi, niti ima izgleda da prođe, bar za našeg života.
Iz današnje perspektive, čak i ono vrijeme uoči rata protiv Bosne izgleda idilično, jer je Bosna bila cijela, građani su znali šta žele i to pokazali na referendumu za nezavisnost, a svijet je podržao rezultate glasanja, to jest građansku, cjelovitu i suverenu zemlju koja je vrlo brzo postala članica UN-a, što je trebalo da garantuje njenu opstojnost u vremenu koje dolazi. Ali, onda su majstori destrukcije režirali strašnu tragediju, koja je, prije svega, pogodila Bosnu. Teren su pripremile nove nacionalističke elite, time što su srušile građanski ustav i na njegovo mjesto postavile princip dogovaranja tri strane, koje se ni o čemu nisu mogle dogovoriti. One su podijelile državu na tri atara i dogovorile se da se niko ne miješa u posjed onih drugih, i tog se dogovora drže i danas. Čudno je da veliki broj građana, čak i onih kojima je BiH jedina domovina, ne shvata da je etnička podjela omča oko vrata Bosne i svih njenih ljudi i da nećemo napraviti ni korak naprijed ako to ne otklonimo. Polazna osnova mogu biti presude Evropskog suda za ljudska prava, koje zahtijevaju uspostavljanje građanskog društva, vladavinu prava i drugačije uređenje države. Na žalost, naše političare, čak i one koji sebe nazivaju probosanskim, to ne zanima, jer bi svaka promjena ugrozila njihov položaj. Da nije tako, udružili bi se u snažan bosanski front i postavili pitanje preuređenja zemlje i prihvatanja evropskih zakona i pravila. Umjesto toga, svjedoci smo beskrajnog produžavanja opsadnog stanja i otvorenog komadanja države, koja se polako pretvara u najveći cirkus na svijetu. U tom cirkusu, kao u seoskoj birtiji, ne važe nikakva pravila. Država nije u stanju da uhapsi one za kojima izdaje potjernice, niti da suzbije otvoreni secesionizam ili zahtjeve za federalizaciju i stvaranje trećeg entiteta, nije u stanju da sačuva jedinstvo vojske, kao garanta jedinstva zemlje. Dijelove naše države otvoreno prisvajaju susjedi i komšije, a takozvane probosanske partije svađaju se oko fotelja, optužuju jedni druge za sve i svašta i čekaju da neko iz svijeta riješi naše probleme. Naši političari nisu u stanju ni da prevedu kako treba tekst Dejtonskog sporazuma, u kojem nema konstitutivnih naroda, pa HDZ-ovci i dalje uporno traže nekakvu jednakopravnost naroda, i to usred Evrope u kojoj postoje samo ravnopravni građani, kao nosioci suvereniteta, a izborna prava i suverenitet etničkih grupa su potpuna besmislica. I umjesto da sami pokušaju riješiti te probleme, naši lideri opet zazivaju Visokog predstavnika i pozivaju EUFOR da djeluju umjesto njih.
Čini se da će stanje permanentnog haosa potrajati sve do formalnog raspada države, ukoliko se nešto hitno ne preduzme. Mora se zaustaviti dalja teritorijalizacija etničkih identiteta i shvatanje po kojem građanska prava zavise od imena i mjesta boravka, mora se bosanstvo i pripadnost državi postaviti na prvo mjesto svih političkih aktivnosti i u tome moraju prednjačiti oni koji tvrde da se zalažu za Bosnu. Ukoliko to ne žele ili ne znaju, moraju biti uklonjeni. Ako srbijanski studenti mogu pješačiti do Strazbura da bi iznijeli svoje zahtjeve, najmanje što naši političari mogu učiniti jeste da postave crvenu liniju, granicu ispod koje niko ne smije ići i da se toga drže. Oni koji su tri decenije održavali ovo stanje moraju otići, i krajnje je vrijeme da im to građani na javnim skupovima jasno daju do znanja. Ako se ni to ne dogodi, ovaj mrak koji nas je obuzeo progutaće i nas, i našu domovinu, i našu prošlost i sve što smo bili i što možemo biti.
A kako sad stvari stoje, na to nećemo morati dugo čekati.
