Vučićev glasnogovornik u akciji: Presuda Karadžiću za genocid i Dejtonski sporazum
Piše: Sead Omeragić
Opet smo ih na kratkoj pres konferenciji vidjeli zajedno: Aleksandar Vučić i Milorad Dodik. Duet čija polovina negira Bosnu i Hercegovinu, dok „ostatak“ redovno „podržava“ cjelovitost BiH. Moglo bi se reći kako su ti njihovi istupi puni nekog dogovorenog cinizma. Jedan će davati svoju izjavu, drugi će se kiselo smješkati. I obratno.
Ugledni intelektualac Andrej Ivanji je primjetio kako se Aleksandar Vučić „blamažno snishodljivo zahvaljuje Angeli Merkel, kad god mu se za to ukaže prilika“. On je blamažnu snishodljivost pokazao prema ruskom i kineskom lideru, prema Macronu, prema Orbanu… Ali, zato se u vrijeme krize u Makedoniji i Crnoj Gori, ponižavajuće okomio na Zaeva i Đukanovića. O Bosni i
Hercegovini ne mora ni progovoriti, jer ima svog glasnogovornika u Predsjedništvu BiH, koji sve čini da primitivno ponizi vlastitu domovinu.
Uz širenje haosa i beznađa Vučićev glasnogovornik je privatno kupovao milionski vrijedne nekretnine od Moskve do Kipra. U isto vrijeme investicije su u guberniji totalno presušile, krediti enormno rasli, stanovništvo već odavno masovno iseljava, pa je i priča Draška Stanivukovića o 800 hiljada stanovnika u RS preuveličana. Time je i zaduženost po glavi stanovnika odavno prerasla dozvoljene granice.
Čak je i stalna, gotovo svakodnevna priča o Bosni i Hercegovini kao neodrživoj, a RS kao o državi u državi, imala cilj destabiliziranja i navikavanja građana na Dodikovu proizvodnju haosa. Hiljadu puta ponovljena laž protiv BiH je bila kao i priča o zločinima i genocidu: „Hiljadu puta ponovljena laž postaje istina“. Neko je izračunao da od deset javnih istupa Dodik državu, na čijem je čelu, devet puta negira ili dijeli a samo jednom podrži Dejtonski sporazum. Kad je potrebno, Dodikova stranka je “lijeva”, a njegovo djelovanje redovno “desno”.
Njegova vlast u Skupštini RS je apsolutna. Njegov govor je posljednja riječ političke tehnologije. Ostali trčkaraju okolo i izgubljeno se mlate, šamaraju i bune. I Vučić je svoju radikalnu, inače prorusku opoziciju, zaposlio da agitpropovski djeluje prema Vladimiru Putinu i tako sa njega skine dio tih neugodnih obaveza.
Jedina opozicija SNS-u je radikalno desno od desnog, koje je nastalo od radikalnog. U isto vrijeme Vučić je butalan prema opoziciji kojoj njegove pristalice otvoreno prijete, javno psuju i vulgarno optužuju za sve i svašta. On je političku Srbiju sveo na “šou jednog čoveka“.
Evropa je to sve prihvatila, jer je oportunizam dio novog evropskog političkog bića. Dok Vučić sjedi na nekoliko stolica i žonglira gdje stigne, Dodik stoji na istoj poziciji i papagajski ponavlja jednu te istu konstrukciju. Mediji su samo propagandno sredstvo vlasti na čemu bi Vučiću i Dodiku po efikasnosti zavidio i Milošević. Srpski mediji podržavaju svoje “favorite” u susjednim zemljama i destabiliziraju ih. To je zabrinulo i NATO pa šalje svoje stručnjake u Crnu Goru.
Bosna je stalno na istom udaru Vučića, Dodika i SPC-a. Sjetimo se da je nakon referenduma o entitetskom prazniku izjavio: “Nikada nećemo odustati od onoga što je naš identitet, što je naša država, što je naša Republika Srpska”. Da dodamo sa cinizmom: To je Dodikovo svakodnevno poštovanje Dejtonskog sporazuma.
Posljednje reakcije na najave promjene Dejtona podsjećaju na nedavnu prošlost. Prisjetimo se kako je Beograd sa zebnjom čekao presudu Radovanu Karadžiću, jer se plašio implikacija za status RS. Reakcije na Hašku presudu Karadžiću su zato bile identično histerične kao i sadašnje reakcije na zahtjeve za promjenom Dejtonskog sporazuma.
I strah od promjena je identičan i paralelan sa presudama za zločine i genocid. Koliko je uistinu Vučićeva vlast iskreno proevropska ako negira presude jednog suda koji sudi na evropskom tlu?
Ako Vučićeva Srbija hoće u Evropsku uniju valjda bi morala poštovati i osnovno međunarodno pravo, pa i presude dva međunarodna suda u Hagu. I Svjetskog suda pravde i Tribunala.
Milorad Dodik je otvorio vrata promjenama održavši entitetski referendum o tzv. Danu državnosti, 9. januaru. Naravno, nije u pitanju datum nego tzv. dan državnosti. Tome je Dodik dodao i par ratnohuškačkih defilea naoružanih policijskih jedinica.
Ko uistinu poštuje Dejtonski sporazum a ko ga ruši? Jutarnji list je svojevremeno prenio Milorada Dodika: „Sanjamo o ujedinjenju Republike Srpske sa Srbijom“. Tomislav Nikolić je izjavio da je „Republika Srpska Božje djelo i niko je ne može zadržati u sadašnjoj BiH“. On je tom porukom potvrdio ono što njegov “brat Mile otvoreno govori”.
Američka ambasada u Sarajevu je reagirala nedvosmisleno: “Nepoštivanje odluke Ustavnog suda BiH predstavlja kršenje vladavine prava, a oni koji to čine, moraju za to odgovarati. Svaku prijetnju sigurnosti i stabilnosti shvaćamo vrlo ozbiljno”, poručili su. Na drugoj strani Rusija u Vijeću sigurnosti UN brani dejtonsko u BiH. A onda podržava Dodika zajedno sa njegovim separatističkim ispadima. Kad je riječ o Kosovu Rusija dosljedno brani rezoluciju UN 1244. Na Balkanu braniti teritorijalni integritet Srbije, a ne pridržavati se tog principa kad otimaš teritorijj od Ukrajine i Gruzije, to je očita hipokrizija. U isto vrijeme hipokriziju pojačava dvoličnost Zapada: “Dok Dodik ’hrabro’ korača naprijed, svaki put sve snažniji i ohrabreniji, EU i SAD ga ’hapse’, ’privode’, ’saslušavaju’, ’kažnjavaju’, u svojim izjavama i snovima, ali ne i u praksi i na javi“, bio je ironični komentar Danasa u tekstu “Legende o Miletu” od 11. januara 2017. godine.
Kako tada, tako i danas Zapad pokazuje „jednaku“ odlučnost. Samo je odlazak sa političke scene Kolinde Grabar Kitarović zbunio i Vučića i mnoge velikodržavne stručnjake u Beogradu i Zagrebu. I u nekim evropskim centrima su bili zbunjeni. Dogovori KGK sa Vučićem protiv Bosne i Hercegovine su odjednom dobili sasvim drugačiju dimenziju. Kao što ni Milošević nije mogao sam napraviti veliku Srbiju bez podrške Tuđmana, tako je Vučić na istom putu u nevolji bez KGK.
Uvijek se, već sto godina unatrag radilo o kompatibilnim zločinačkim projektima. To smo vidjeli i u presudama Međunarodnog suda u Hagu. Iz tih razloga će se i Dragan Čović makar u javnosti distancirati od politike Dodika. Upravo zato je Vučićev glasnogovornik u Predsjedništvu BiH ovih dana histerični branilac Dejtonskog sporazuma. Do sljedeće prilike.
(nap.ba)