Sarajlijama će prošla subota ostati u sjećanju kao jedan od najljepših dana ove kalendarske zime. Vedro i osunčano nebo, ugodna temperatura i ulice bez snijega izmamili su čitave porodice iz njihovih domova. Na mnogim mjestima osvanule su ljetne bašte “kad im vrijeme nije”. Ritam života se tog dana nekako naglo ubrzao.
Piše : Gojko Berić
Oko podneva mi se činilo da je barem sto hiljada ljudi zaposjelo najatraktivniji dio glavnog grada, onaj između Trga djece i Baščaršijskog trga na suprotnoj strani. U tom uličnom mnoštvu dominirali su mladi parovi sa malom djecom, ali bilo je i mnogo sredovječnog, pa i starijeg svijeta. Ljudi su izgledali zadovoljno i veselo. Neodoljivi hedonistički zov Baščaršije učinio je ćevabdžinice, aščinice i buregdžinice krcatim. Morali ste dugo čekati da u nekom od kafića ugrabite slobodno mjesto. Prijateljica koja živi u Bergenu u Norveškoj, sa povremenim boravcima u Parizu i Sarajevu, bila je zbunjena tom fascinantnom slikom, koja nije bila samo slika jednog sarajevskog zimskog vikenda, već je predstavljala jedan mnogima neobjašnjiv i teško razumljiv socijalni i društveni fenomen.
Dok smo išli nošeni ljudskom rijekom, Zlata mi je pričala kako stanovnici Bergena, koji je geografski i po veličini sličan Sarajevu, subotom takođe masovno izlaze iz svojih stanova i odlaze u sedmičnu kupovinu po marketima izvan grada. Tu i tamo popiju kafu ili pojedu kiflu sa viršlom. Nema ćevapa, nema bureka, nema restoranske gozbe. Ručak izvan kuće za prosječnog Norvežanina je preskup. A riječ je o jednoj od najrazvijenijih evropskih zemalja.
Dvije stvari zbunjuju svakog stranca u Sarajevu – svakodnevna medijska jadikovka o masovnom siromaštvu na jednoj strani i evidentna hedonistička razuzdanost dobrog dijela njegovih stanovnika na drugoj. Grad živi u znaku stereotipa o najsiromašnijim građanima koji u potrazi za hranom, zajedno sa psima lutalicama, kopaju po kontejnerima, dok na drugoj strani život pulsira punom snagom. Ne radi se samo o groznici baščaršijske subote. Sarajevski restorani i kafići su svakog dana puni. U onim najvećim gosti se već oko podne počinju smjenjivati u talasima. Prepuni mladih, kafići su postali otužna slika frustrirajuće nezaposlenosti, slika društva u kojem je posao postao san, ali koje se, stvarajući privid potrošačke veselosti, žilavo opire permanentnom propadanju. Zatekavši se u tom ljudskom mravinjaku i sam sam se počeo pitati ko je zapravo taj svijet koji me okružuje? On svakako nije bio slika i prilika zemlje koja je statistički jedna od najsiromašnijih u svijetu. Niko ne bi mogao zaključiti da je taj svijet shrvan pesimizmom, koji mu je, prema najnovijem istraživanju Gallupovog instituta postao imanentan. Nije pristojno zavirivati u tuđi džep, ali sam se pitao, zašto kriti, otkud tolikim Sarajlijama tolike pare da se dobro hrane, dobro oblače, da voze skupe automobile i da svako u porodici ima mobitel? A dokle pogled seže, nigdje na vidiku nijedne velike fabrike, nigdje građevinske firme sa nekoliko hiljada zaposlenih, nigdje kompanije koja bi Evropi i svijetu prodavala modernu pamet!? Umjesto toga, sve same banke, hoteli, pansioni, kafići i ekskluzivne radnje sa robom kakve nema ni u nekim evropskim gradovima. Nije to bez veze, neko je procijenio da u ovoj zemlji još ima para i da će ih biti sve dok je MMF-a.
Znam da postoji “nova klasa”, bolje reći klasa novih skorojevića, mahom ljudi koji su prije posljednjeg rata bili društveni marginalci a koji su u ratnoj i postratnoj tranziciji profitirali i postali tajkuni, biznismeni, političari… Oni su razmetljivi koliko i pohlepni. Znam takođe da postoje elitne “partijske vojske” čiji su pripadnici uhljebljeni u javnim preduzećima i ustanovama. Oni su psi čuvari svoga nacionalističkog političkog establišmenta, koji ne dozvoljavaju nikakve promjene u ekonomski i socijalno posrnulom društvu, pogotovo ne takve koje bi aktuelne vlastodršce razvlastile i smjestile ih tamo gdje treba. Ipak, ne bih sa sigurnošću mogao reći kojem političkom soju pripada svijet u čijem sam se okruženju našao prošle subote. Na prvi pogled, to bi u većini po svemu morao biti svijet građanske opcije, svijet koji je spreman na pobunu protiv naše “nepodnošljive lakoće postojanja”. Nažalost, stvarnost demantuje takvu moju procjenu. Jer ako u Sarajevu postoji kritična masa civilizacijski i politički emancipiranih građana, kakvim mi se učinio taj ljudski mravinjak, zašto svi oni ne izađu na ulice i započnu politički obračun sa grobarima ove države, protagonistima etničke i vjerske mržnje, korupcije i organizovanog kriminala, bezakonja i nepotizma, protiv rastućeg fašizma i diskriminacije, kao i kršenja elementarnih ljudskih prava? Zašto ti ljudi ne demonstriraju protiv nacionalističkih lidera koji u jednoj, drugoj ili trećoj formi huškaju na rat? Sarajevo je u tim stvarima prokleto važno mjesto, ali ono kao da se trudi da to ne bude. Nemam odgovor ni na jedno od tih i sličnih pitanja. Ili je građansko lice Sarajlija možda samo maska koja skriva njihovu apatiju, oportunizam, strah i sitnosopstveničke interese?
Kad god se sjetim Zdravka Grebe, pomislim na revoluciju! On i revolucija su postali svojevrstan sinonim. Dugo ga nije bilo u javnosti, ali se oglasio prilikom nedavnog obilježavanja Dana oslobođenja Mostara od fašizma u Drugom svjetskom ratu. Imajući u vidu značaj predstojećih oktobarskih izbora, Grebo se zalaže da ova godina u Bosni i Hercegovini bude godina “oktobarske revolucije”. “Hajmo napraviti revoluciju ili makar hajmo učiniti nešto da časno i pošteno nastavimo živjeti”, poručuje poznati Mostarac.
Ovo je neka vrsta proglasa vječitog revolucionara. Kakav će biti odziv revolucionarno raspoloženih građana, vidjećemo.
(kliker.info)