ETNIČKO ČIŠĆENJE KNJAŽEVINE SRBIJE (VII dio)

8

Piše: Saud Grabčanović

Egzodus užičkih Bošnjaka

   Iseljavanje Bošnjaka muslimana iz grada sa  Užica  imalo je najveće razmjere u etničkom čišćenju Srbije  1862.godine. To iseljavanje privlači posebnu pažnju, pa sam ga obradio u posebnom poglavlju koje slijedi.

 

Kratka istorija grada Užica i stanje prije iseljavanja Bošnjaka      

      Turci su grad Užice i užičku tvrđavu osvojili 1459. godine. Pod osmanskom vlašću grad se  vrlo brzo razvijao zbog svog strateškog položaja. Grad Užice je ubrzo postao  najbogatiji i najljepši  grad u Srbiji, a po broju stanovnika bio je na drugom mjestu odmah iza Beograda. Zbog svog bogatstva i ljepote ovaj je grad nazivan i «mali Carigrad». U svom poznatom djelu «Putopis» Evlija Čelebija je prvi dao opis tada velikog i bogatog grada  Užica, za koji je tvrdio da je tada imao oko 60.000 stanovnika. Postoje i kasniji zapisi raznih putopisaca. U njima je prikazana struktura stanovništva Užica u 16,17,18 i 19. Vijeku, a  Užice je imalo mješavinu raznih naroda koji su pretežno muslimanske vjere. Pominju se: Bošnjaci, Turci (nazivani su Mandžuke), Parsi, Jermeni ( Armeni), Albanci, Čerkezi,Tatari, Gauguzi…. Od pripadnika drugih vjera bilo je i dosta Jevreja, nekoliko Dubrovčana – Latina, a Srba, Grka, Vlaha te ostalih hrišćana u gradu je bilo veoma malo .Užice je u to vrijeme bilo veoma važan grad na tzv.«Stambolskom drumu» koji je vezao Istanbul sa Bosnom i dalje sa Slavonijom, Dalmacijom  i Ugarskom.Tim su drumom u miru išli trgovački karavani sa robom i putnici u oba pravca, iz svih dijelova carstva, kao i iz inostranstva, a u ratovima turske vojne jedinice iz Male Azije i Rumelije. Zbog toga je ovaj grad postao važno trgovačko – zanatsko središte ovoga dijela carstva i bio je u to vrijeme veoma interesantan za život, jer je omogućavao ljudima dobre uslove za vrlo uspješan biznis. Posebno su u Užicu cvjetali trgovina i različiti zanati onog vremena. Zato su se u grad Užice doselili  ljudi iz svih dijelova carstva, posebno iz Male Azije,kao i iz ostalih azijskih zemalja. Njihovi su  se  potomci vremenom stopili sa slavenskom većinom u  gradu, tačnije asimilirali. Kao svoj maternji jezik  prihvatili su bosanski. Osmansko Užice je bilo veoma napredan grad onoga doba i veoma jak privredni centar.  Inače, Užice je, pored trgovine, bilo i jak zanatski centar svih branši, a posebno je bilo poznato u  cijelom Osmanskom carstvu po vještim kožarima. Proizvod po kojem je Užice bilo nadaleko poznato je tzv. «safijan» koža. To je bio «brend» užičkih kožara tog vremena.To su uštavljene i obojene kozije kožice, koje su se koristile za razne namjene, između ostalog i za koričenje knjiga, a od njih se izrađivalo  i lice poznatih turskih opanaka sa  kljunovima-nosevima. Ovaj oblik opanaka u Srbiju su donijeli Turci i  oni su bili obuća turskih aga, begova i bogatih ljudi, kao i obuća vojske-janjičara. Obični su ljudi rijetko imali opanke sa kljunovima- to je bio luksuz u ta vremena, kao i statusni simbol feudalne osmanske aristokratije. Tu su obuću kod Srba nosile samo seoske starješine – kneževi. Opanci na kljunčiće se danas smatraju dijelom srpskog folklora i autentičnim proizvodom, te su oni i nacionalni ponos današnjih Srba. Srbi su ove opanke jednostavno prigrabili kao svoje. Prije turskih osvajanja  ovakav oblik opanka nije bio poznat u Srbiji. U bošnjačkom Užicu  su postojale velike manufakturne radionice za preradu kože zvane «tabhane», pored rijeke Đetinje, u dijelu grada koji se danas zove «Taban».Tu je zbog blizine rijeke i potrebne vode za rad,bila locirana većina radionica užičkih prerađivača  kože. Svoje  prodavnice i magacine užički prerađivaći kože i trgovci  imali su u Asagi čaršiji, koja se  nalazila u centru grada. Postoji popis bošnjačke imovine iz 1862. godine, koji je načinila Turska carska komisija za procjenu  vrijednosti nekretnina  muslimana protjeranih iz Užica. U tom popisu i procjeni carske komisije vidi se vrijednost imovine preostalih propalih užičkih begova i aga, bivših turskih feudalnih gospodara, kojih  u ovom spisku ima tek nekoliko. Od početka 19. vijeka i srpskih ustanaka, te stalnih napada na ovaj grad, pljački, ubistava i paljevina, većina najbogatijih užičkih aga i begova svoj grad napustila je  znatno ranije. Bio je to veoma nesiguran period za život muslimana u Užicu. Bogati ljudi,  begovi, age i neki trgovci  prodali su svu svoju imovinu Srbima i odselili su se uTursku ( najviše u Bosnu). Dokaz za ovo je porast srpskog stanovništva u gradu od tridesetih godina 19. vijeka.Tada su,  po dogovoru  sa Portom, iseljena sva bošnjačka  sela iz okoline Užica, Sokola, Loznice,Šapca…Svi su oni preseljeni preko Drine u Bosnu. Muslimani u gradovima su ostali,  do konačnog  rješenja. Sela su naseljena Srbima doseljenim iz Hercegovine («Ere») i Crne gore. Zbog ovoga je život Bošnjaka u gradovima postao ovisan o novim seljacima, neprijateljski raspoloženim prema njima. Život je u gradovima postao težak , a privredne aktivnosti i zanatstvo su presahnjivali. To je dovelo do ubrzanog propadanja užičkih trgovaca i zanatlija i naglog siromašenja građanstva. Na  kraju je u gradu  ostao srednji sloj stanovništva: zanatlije, trgovci, cigani i muslimanska sirotinja.Tek poneki jači  čovjek je ostao u gradu iz čistog prkosa i kaprica.

 

                                                                          ( Nastaviće se)