Piše: Saud Grabčanović
Pohod Princa Eugena na Bosnu i Sarajevo
U jesen 1697. Habzburška monarhija je bila pred velikom pobjedom. Iz Ugarske su protjerane skoro sve preostale jedinice osmanske vojske. Pošto ponovno oslobađanje Beograda nije uspjelo, a kišno vrijeme nagovijestilo da je prekasno za osvajanje Temišvara, austrijski car je okrenuo vojsku prema jugu, spremnu za još jedan upad u Bosnu. Želio je zadati još jedan udarac već oslabljenoj turskoj vojsci prije povlačenja u zimski logor. Napad je krenuo iz Esega već 13. 10. 1697. Princ Eugen nije želio ostaviti neiskorišteno lijepo vrijeme posljednjih dana oktobra 1697. godine, pa je, nakon saznanja da u Bosni, osim u kulama i graničnim utvrđenjima, nema mnogo turske vojske, odlučio, po odobrenju bečkog dvora, s ekspedicijom krenuti u Bosnu. Habsburška vojska “tituliranih vladara srednjovjekovne univerzalne monarhije” krenula je iz Osijeka u invaziju na Bosnu i Hercegovinu. Hrvatskim graničarima naloženo je da izvrše istovremeno napad prema Banjoj Luci. Hrvatski ban je preko Une ušao u Bosnu sa zapada, opuštošio je dio Krajine do Banje Luke, ali se, naišavši na žestok otpor, morao povući. Šestoga oktobra 1697. godine austrijska vojska pod komandom princa Eugena prešla je rijeku Savu kod Broda sa 6.500 ratnika (4.000 kopljanika, 2.500 pješaka s puškama, 12 malih topova i dva merzera).Tako je princ Eugen započeo kratkotrajni napad na Bosnu. Krenuo je ka srcu Bosne uz tok istoimene rijeke, krajnji njegov cilj je bilo Sarajevo, prijestolnica Bosanskog ejaleta. Grad Doboj mu se predao, tešanjsku tvrđavu nije uspio osvojiti, pa je zaobišao, osvojio je Žepče, a kod Vranduka je porazio snage Sari Ahmet-paše i krenuo dalje ka Visokom. Neposredno pred upad habzburške vijske u Bosnu umro je u Travniku bosanski valija – vezir Gazi Mehmed-paša, nakon poniženja svojih jedinica kod Sente. Nasljedio ga je Sari Ahmet-paša, koji nije bio u stanju da se na bilo koji način odupre Eugenu, već se, nakon poraza kod Vranduka, sa sto konjanika sklonio u Sarajevo. Za jedanaest dana Eugenove trupe su stigle do grada Visokog, kojeg su opljačkali i zapalili. Napredujući prema Sarajevu habzburška vojska je spaljivala svako selo na koje je naišla. Muslimanski seljaci su bježali u planine i prema Sarajevu, gdje nisu primljeni, već im je sugerirano da se utabore pred gradom. Uvidjevši da će Eugenov krvavi pohod izazvati strašnu tursku odmazdu, katolički sveštenici su molili Eugena u ime svog naroda za zaštitu i molili ga da im pomogne da se isele iz Bosne kada se vojska bude vraćala nazad. Sarajevo, usprkos svemu, nije bilo u panici, a niti spremno za obranu. Jedan od zarobljenih janjičara ispričao je Eugenovim generalima da su tamo svi uvjereni da „austrijska vojska neće ići čak do Sarajeva, nego da će se preko Travnika i Banje Luke vratiti natrag “. Pred Sarajevo, središte Bosanskog ejaleta, austrijske trupe su stigle 22. oktobra 1697. godine, a 23. oktobra regimente Eugena Savojskog stigle su u Gornju Vogošću i preko Kobilje Glave izbile na Koševsko brdo, odakle je princ iz daljine ugledao Sarajevo. Četiri godine nakon što je postao feldmaršal i nekoliko dana nakon svog svog 34. Rođendana, Eugen Savojski upućuje pismo vlastima grada po jednom zastavniku i trubaču, tražeći da mu se neutvrđeni i slabo branjeni grad preda. Eugen Savojski je gradskim vlastima i stanovnicima Sarajeva uputio ovo pismo –ultimatum : „Mi, Eugen Princ, vojvoda od Savoje i Pijemonta, vitez zlatnog runa i generalni feldmaršal Negova veličanstva rimskog cara i ugarskog i češkog kralja, glavni komandant jedne dragonske regimente i komandujući general glavne armije Njegova Veličanstva Leopolda, koja je u ratu s otomanskom Portom, dajemo ovime na znanje vrhovnom poglavarstvu otomanske varoši Sarajeva, odličnim građanima i svim stanovnicima, da se, pošto smo Božjom milošću s istom ovom vojskom 11. septembra ove godine pobijedili velikog sultana u logoru kod Sente na Tisi, nalazimo ovdje u provinciji Bosni i da smo u blizini plemenite varoši Sarajeva , pošto smo pobjedničkim oružjem Njegovog carskog i kraljevskog Veličanstva, premilostivog našeg gospodara, sretno osvojili sve pozicije i tvrđave na koje smo naišli, i da usljed toga naše dalje prodiranje tim manje ima zapreka, što smo već stigli do ravnice. Kako nismo došli u ovu zemlju s namjerom da pravednom carskom oružju žrtvujemo još ljudske krvi, nego da i one koji traže milost i hoće da se pokore rimskom caru, a ljubavlju i dobrotom pripazimo, odlučili smo se iz osobitih obzira prema Sarajevu da ovo pismo pošaljemo s napomenom, ako želite da se spasite od zla, da nam pošaljete jednoga ili više izaslanika, ali odmah, jer ćemo inače mi bez oklijevanja nastaviti svoj marš, a onda nećemo ništa uvažiti, jer neće biti vremena za to, da se nanovo sporazumijevamo kada se sa svojom vojskom primaknemo bliže….Ova naša opomena učinjena je u dobroj namjeri, ali izjavljujemo, ako se ona ne uvaži, i ako ostanete uporni, da će se naša dobrota izvrgnuti u strogost, pa ćemo sve uništiti mačem i vatrom. Nećemo poštedjeti ni dijete u majčinoj utrobi ( ja sogar auch das Kind im Mutterleibe nicht verschonen wollen, allermasen hiezu das grobere Garshutz, Moeser und fauerwerk schon vorhanden stehen) jer je pripravljena i teška artiljerija. Neka se niko ne zavarava slabom nadom u otpor, jer se dobro još sjećamo koliko je otomanske krvi proliveno u ovom pohodu i kako je ovih prošlih dana postupano s onima koji su se oduprli našem moćnom oružju, tako da je i čehaja bosanskog paše morao pobjeći. Mi ponavljamo svoju dobronamjernu opomenu i uvjeravamo vas da ćemo dati sigurnu pratnju i za ovamo i za tamo onima koje nam vi pošaljete.“ Na ovo Eugenovo pismo niko nije odgovorio, već su njegovi glasnici presretnuti i napadnuti, trubač ubijen, a zastavnik teško ranjen. Nakon toga Eugen je dobro znao kakvu će sudbinu odrediti gradu čiji su se branitelji već razbježali. Zbog toga je jedina izdana naredba bila – napad pa pljačka. Eugen je o tome zapisao u svoj dnevnik: „Turci su doduše svoje najvrijednije stvari sklonili, no ipak je preostalo dosta robe. Pred večer počeo je grad gorjeti, naročito Tašlihan. Grad je vrlo velik i potpuno otvoren. U gradu ima 120 krasnih džamija. Turci su vanredno zaprepašteni i da je bilo pojačanja moglo se cijelo kraljevstvo (Bosna) zaposjesti i zadržati. Sutradan sam još ostao u Sarajevu. Prepustili smo grad i svu okolicu vatri. Naš jurišni odred koji je progonio neprijatelja vratio se s bogatim plijenom i mnogo žena i djece, nakon što su pobili svu silu Turaka. Mnogi kršćani su dolazili i molili da se sklone u Eugenov tabor, s nadom da napuste zemlju zajedno sa austrijskom vojskom.“ Pljačka i paljevina grada Sarajeva je trajala dva dana. Nakon ovoga je Eugen naredio povlačenje, a ćesareva vojska je sa sobom odvela veliki broj muslimana-robova i kršćanskog, uglavnom katoličkog stanovništva, koje je potom naseljeno u Slavoniji. Nakon što je spalio Sarajevo, Eugen se vratio istim putem i kažnjavao katolike, a čak i franjevce, što se nisu odazvali pozivu da idu s njim u borbu. Ono što nije on popalio i opljačkao, to su kasnije kršćanima uradili Turci iz osvete prema Eugenu i austrijskom carstvu. Tada su nestali mnogi samostani. Preostali katolici, koje Eugen nije uspio silom sa sobom odvesti, sada su u strahu od odmazde većinom pobjegli iz Bosne u Slavoniju . U gradu Sarajevu nakon napada zauvijek su nestali najljepši monumenti aritekture grada, nestala je stara jezgra grada, hanovi, radnje, bezistani, kuće i sve rezbarije od drveta. Anonimni Sarajlija, pjesnik, pisao je o sili i okrutnosti habzburške imperijalne vojske pod komandom princa Eugena Savojskog: „I, bogati i siroti sada uzdišući plaču. Puste su ostale izgorjele bašte i vrtovi. Ko nikada nije čitao knjige ljubavi, taj ne može shvatiti ovog nasilja i sržbe nebeske. Mnogima koji nisu znali računa svome imetku, potrebna je sada kora hljeba. Hiljade mjeseci će proći, a iz pustoši se nećemo dići. Poplavilo je more nesreće i tegobe i izdiglo se iznad naših glava.“ Sarajevo nije imalo dovoljno mudrih glava da mu priušte sudbinu španjolske Alhambre i Granade. Prema pisanju savremenika tog vremena, u spaljenom gradu je ostalo oko tridesetak hiljada tada osiromašenog, mahom seoskog i prigradskog stanovništva. Eugen Savojski je spalio Sarajevo do temelja, poslije čega se grad nije oporavio idućih dvije stotine godina! Usljed dolaska zime, austrijska vojska se vraća u Osijek. S njom je Bosnu je prisilno napustilo oko 40.000 katolika. Oni su se naselili u opustošenoj Slavoniji, nakon protjerivanja muslimana . Poslije tog egzodusa, katolici su postali najmanja vjerska skupina u Bosni, dok na drugo mjesto, iza muslimana, dolaze pravoslavci koji se masovno naseljavaju u Bosnu. Pohod princa Eugena na Sarajevo je značio kraj za sarajevsku katoličku mahalu i sarajevske katolike.
(Nastaviće se)