Piše: Jusuf Trbić
U ovim mračnim vremenima, koja nikako ne prestaju, često se, u opštem haosu u kojem je sve okrenuto naglavačke, zapitam živimo li mi danas svoj, stvarni, zemaljski život, ili je sve ovo nečiji ružan san, što bi rekao Dostojevski. Sve ovo liči mi na buvlju pijacu jeftinih iluzija, na grotesknu, izmišljenu stvarnost u kojoj ništa nije istinsko i autentično. Svuda oko nas lažni ljudi, lažne riječi, lažni patriotizam, lažno znanje, moral, čast, iskrenost, ljudskost…Taj ludački ples predvode ljudi od slame, koji se predstavljaju kao naši lideri, spasioci, mudraci, kao nedodirljivi, sveznajući bogovi u koje se ne smije sumnjati. „Majstori falsifikatori, koji tako vešto i uspešno manipulišu ljudima i njihovim dobrima, postavili su za svoj osnovni cilj potpuno obezvređivanje svake ljudske delatnosti, svake materijalne i duhovne vrednosti. U tom svetu oslobođenom savesti, morala, poštenja, časnosti, zasnovanom na falsifikovanju i falsifikatima oni se pojavljuju kao proizvođači i čuvari obmana, na kojima zasnivaju svoj vrli novi svet“, pisao je prije tri decenije Filip David.
Danas je opšta proizvodnja ludila dobila toliki zamah, da više niko ne zna ni ko je, ni odakle je, ne zna kakva nam je prošlost, a kakva sadašnjost, niko više ne zna šta je istina, a šta laž, šta je poštenje a šta lopovluk, šta je znanje a šta neznanje, šta je pristojnost a šta primitivizam, i sve, čitavo naše zajedničko postojanje pretvorilo se u veliki cirkus u kojem je falsifikovano sve, čak i najobičnija ljudska osjećanja. Kad danas pokušate reći istinu o onome što nam se događalo i što smo gledali sopstvenim očima, ili kad kritikujete nekog od političkih, a pogotovo vjerskih lidera, oni oko vas, ne slušajući ni jedan argument, počnu iskreno da vas mrze, glavu bi vam skinuli samo kad se ne bi bojali kazne, a da od svega toga oni nemaju nikakve štete ili koristi. Dovoljno je zaviriti u famoznu prepisku na Facebook-u, pa se uvjeriti u to.
Danas su nam važniji lideri interesnih grupa koje se nazivaju političkim strankama nego naši najbliži, nego otac i majka ili hljeb nasušni, važniji od bilo koje istine, od bilo kakve ljudskosti. Važnija nam je površna interpretacija religije od bilo kakve činjenice koju možemo vidjeti sopstvenim očima, važnije nam je šta je rekao ovaj ili onaj političar od svega što je taj isti učinio, naši zločini su bogougodna djela, naše laži patriotizam, naši lopovi uzori poštenja, naši glupaci s kupljenim diplomama i titulama uzori znanja, naša istorija pravedna, dok je kod njih sve obrnuto. Zbog toga mislim da je dužnost svakog ko je u stanju da misli – da govori o sebi i svom stadu, da čisti po svojoj avliji, da u svemu pođe od sebe, da bismo na kraju došli do bilo kakvog zajedničkog rješenja.
A kako se kod nas proizvodi to kolektivno ludilo?
Majstori mraka su nas davno preveli preko rijeke koja dijeli nekadašnje civilizovano društvo od plemenskog varvarstva u kojem danas živimo, pretvorili su nas u poslušne pripadnike nekoliko stada između kojih su podigli visoke zidove. U vrijeme pred rat protiv Bosne, nacionalisti iz Srbije i Hrvatske uvjerili su, svako svoje podanike, da ne mogu živjeti s onim drugima, što je tipična fašistička ideja, pretvorili su svoje sljedbenike u zatvorene, od svijeta odvojene proklete avlije u kojima caruje Srednji vijek i u kojima se sunce nikad ne rađa. Bošnjaci su ih slijedili. U održavanju takvog stanja novi bosanski lideri svih fela srozali su škole i obrazovanje na najniži mogući nivo, otvorili su privatne fakultete na kojima je svaka bitanga s dovoljno para ili političke moći mogla diplomirati, magistrirati ili doktorirati bez po muke. I to još nije najgore.
Najgore je što takvi, falsifikovani stručnjaci ni za šta – vode državu, sjede u premijerskim i ministarskim foteljama, glasaju u parlamentima, odlučuju o svemu ili uče đake i studente onome što ni sami ne znaju. Oni su lopovluk, kriminal, diskriminaciju i laž pretvorili u najviše vrline, u uzor za mlade ljude, u opšteprihvaćeni model življenja. Religiju su učinili najvažnijim saveznikom, kako je to bilo u svim mračnim vremenima, uveli su vjeronauku u škole, kako bi omogućili masovnu proizvodnju poslušnosti, kao najveće vrline, bez koje nema ni vjere ni vjernika. Poslušnost je danas temelj vladavine nad ljudima, pa se svaki oblik kritike, bunta, neslaganja i kritičkog mišljenja poglašava za zločin, a ateisti, kritičari, neistomišljenici i svi koji se ne uklapaju u psihologiju stada postaju otpadnici koji se anatemišu i ekskomuniciraju. “Jedna od osobina tog našeg primitivnog mentaliteta jeste i porazno uskraćivanje prava na ličnost, neprihvatanje ličnosti, naročito ako je drugačija, druga, drugoslovna… Ako niste ‘naš čovek’ niste čovek uopšte”, pisao je Bogdan Bogdanović.
Naši vituozi falsifikovanja svakodnevno truju javni prostor riječima laži, riječima mržnje, riječima – sudijama, riječima – ubicama. Ili najobičnijim glupostima koje plasiraju kao sveti govor, u čemu ih svesrdno slijede njihovi botovi zaključane pameti. Primjera ima bezbroj, možete ih dodati koliko hoćete. Evo samo nekih. Bakir Izetbegović je, ne tako davno, izjavio kako nije problem što mladi ljudi odlaze iz Bosne, jer mi ćemo, veli on, da uvezemo robote koji će raditi za nas- A Dragan Čović, sasvim ozbiljno, kaže kako bi građansko društvo u Bosni, kakvo ima cio svijet, uključujući i Hrvatsku, zapravo bilo „puzajući šerijat“. Pjesmu „Pukni zoro“, koja je ponovo bila muzička podloga proslave 9. januara, Milorad Dodik je proglasio starom srpskom pjesmom koju su pjevali srpski vojnici u Prvom svjetskom ratu boreći se na Kajmakčalanu. A svima je poznato da je tu pjesmu komponovao slovenački muzičar Robert Pešut Manjifiko za popularni film „Montevideo, Bog te video“. Dodik je istrajao na svojoj tvrdnji, uprkos opštem podsmijevanju. Što ne bi novu pjesmu proglasio za staru, kad je Nemanja Kusturica nedavno mogao napraviti čitav grad star više od stotinu godina.
Sjećam se dokumetarnog filma bijeljinske BN Televizije, prikazivanog u više navrata, o tome kako je nastala pjesma „Đurđevdan“. Elem, kad su ustaše vodile Srbe u Jasenovac, na stanici na kojoj su stajali zatvoreni vagoni jedan stari profesor je na brzinu smislio i riječi i melodiju, nesretni ljudi u vagonima su, na neki čudan način, to začas načili, i kad je voz krenuo začula se prkosna pjesma iz stotine grla. A radi se o staroj romskoj pjesmi iz Makedonije, koju je Goran Bregović čuo dok je pripremao muziku za film „Dom za vješanje“. I to nije sve. Ja sam u Gradskoj biblioteci u Bijeljini svojevremeno našao zbirku starih romskih narodnih pjesama i u njoj pročitao (prevedene s romskog) poznate stihove iz pjesme „Đurđevdan“. Ni jednog od pomenute trojice ili uredništvo BN Televizije nije nimalo zabrinula laž koju propagiraju, jer političari i kreatori javnog mnenja kod nas su božanstva, a s božanstvima se ne diskutuje.
Gore od svega toga je što se ni javnost ne uzbuđuje mnogo zbog ovakvog očiglednog planskog izluđivanja naroda. Navikli, šta li. A sve dok ovoliko nas slijedi takvu matricu ponašanja, sve dok ne počnemo misliti svojom glavom, dok ne počnemo gledati šta radi normalan svijet, dok ne zatražimo odgovornost od onih koji nas vode u propast, tonućemo u blato u kojem smo već do grla.
I malo nam fali da dođemo do samog dna.