Od nekog doba sasvim jasno čuješ
Taj glas koji bokori i cvjeta između dva oka
I klizi ulicama djetinjstva i avlijama snova
Kao gola bašta sjećanja Krošnja riječi
Tamnijih od noći Kao duboki nakit očaja
Taj teški grad Sporo nestajanje
Gorka pjesma oštrija od noći
To gusto drvo koje u sluhu niče
I jede tvoje meso i hoda kroz tvoje kosti
Ta bolna voda koja u tebi svoj bunar buši
Visoki san što raste pod prozorom daljine
U zreloj sjenci smrti što se iznova podmlađuje
U mrtvoj ilovači prošlog
U sklopljenim očima izgnanstva
Taj san u čijim gluhim hodnicima nestaješ
To glas je što među očima raste
Glas duboke zvijezde bola
Ruža sjećanja što otvara vratnice krvi
I predio neslućeni raspet u trajanju
Kao prastari zrak u kuli nepostojanja
To mrtvi sanjaju u ovoj nepokretnoj noći
I raste grad u snu Grad koji je sjenku izgubio
Grad okomiti koji se iznova u tebe vraća
Kao što se mrtvi u tek rođene vraćaju
Kao što se noć svom svjetlu vraća
Vrijeme se odmotava u tvojoj ispražnjenoj krvi
I kamenje smisla stropoštava se u dubinu
Golom kožom sječivo glasa hvataš
I ruku uzalud pružaš jer vrata nema
I kvake na vratima nema
U ovom svijetu niko te više neće prepoznati
Jusuf Trbić