(odlomak iz knjige “Majstori mraka”, autora Jusuf Trbića)
Kad se nebo iznad Bijeljine pretvori u plavo more, puno bjeličastih talasa nalik na oblake, a sunce radoznalo počne da zaviruje u sokak, Maid Brkić izađe iz svoje trošne radnje pune starih cipela, pa zakorači u vedar dan. I svaki put zastane na uglu, tamo gdje sokak, kao nemirno ždrijebe, iskoči na ulicu. Ruku podigne do grudi, gdje počne da ga steže nekakva čudna praznina, kao da mu je u tijelu bunar iskopan, bunar pun mraka. I sjećanje, kao kakva mora, počne da mu pritiska dušu.
Bio je isti takav dan, četvrtak 2. aprila 1992. godine. Čudna tišina, kao ogromni kamen, pritisla je grad. Samo zacijuču puščani meci, s vremena na vrijeme, zalaje negdje rafal, urlikne detonacija granate. Niko ne zna šta se dešava, samo uz ljude i stvari puzi sluzavi, smrtonosni strah koji parališe i misli i pokrete. Svi nešto iščekuju, a niko ne zna šta, svi izviruju ne bi li vidjeli bilo šta, makar tračak nade da je sve ovo neki veliki nesporazum, i da će proći brzo, dok udariš dlanom o dlan.
Kroz zamagljeno prozorče Maid vidi dvojicu komšija koji, naizmjenično, izviruju na ulicu, pa izađe i on na sokak, nekako siguran da se njima ne može ništa dogoditi. A i zašto bi? Kome mogu zasmetati njihovi mali, tihi životi, njihovo sitno preživljavanje, njihove skromne radosti? Maid priđe komšijama, pa i on promoli glavu na ulicu, prema pijaci, da vidi šta se to dešava. Nije vidio ništa, pa se vrati korak nazad i okrene komšijama.
Arkanov snajperista, smješten na vodotornju, imao je pred sobom mnoštvo mogućnosti, jer su ljudi virili iza taraba, sa balkona zgrada, iz kuća, izvijali vratove iza svakog ćoška. Zašto je izabrao baš Maida, mirnog obućara iz sokaka blizu pijace, to vjerovatno ni on ne zna. Možda je vjetar ušao u oko snajperiste, možda ga je neka mušica razdražila, ko će znati. Maid nije ni osjetio udar metka, samo se začudio iznenadnom bolu u prsima, a onda ga je tama sasvim obuzela. Snajperski metak pogodio ga je u leđa, pa prošao dva centimetra od kičme i izašao na prsima. Posljednje što je vidio bila je ruža krvi na svijetloplavoj košulji. Otkuda to tu, htio je da se zapita, i onda više ništa nije znao.
Nije čuo ni vriske, ni zapomaganje komšija. Nije vidio komšiju Aliju Mujkića, u kući prema ulici, koji je čuo viku : «Ubiše Maida!» , i poletio napolje da pomogne komšiji. Snajperski metak s vodotornja pogodio ga je na kapiji i zauvijek mu ugasio zemaljsku svjetlost. Tri dana prije toga, u nedelju, njegova žena Bejta otišla je u posjetu sinu u Njemačkoj. Na odlasku se dugo opraštala, kao nikad do tada, nije joj se išlo, kao da je slutila najgore. Alija Mujkić, rođen 1927. godine, bio je omiljen među komšijama, svi su voljeli njegov vedri duh i zvali ga u društvo. Na ulici, ispred otvorene kapije, ležao je dva dana, niko nije smio da mu priđe. Tek u nedelju je njegov sin Velaga, koji je, jedini od sedmero Alijine djece bio tada u Bosni, u Janjarima, uspio da izvuče njegovo tijelo. Sahranili su ga nabrzinu u haremu Pilakuša. Velaga se sjeća da je tada vidio mnogo mrtvih, i veliku jamu u koju su slagana tijela, kao vreće. I sjeća se da nikakve istrage nije bilo, nije bilo uviđaja, ni policije, ni sudija, nikoga nije interesovala smrt Alije Mujkića. Ni tada, ni danas.
Maid nije znao šta se dešava, nije znao ni da ga je pokupio drugi komšija, Muhamed Kokorović, i da ga je, rizikujući život, odvezao do bolnice. Nije vidio ni gužvu, ni arkanovce u dvorištu i hodnicima bolnice, ni ljekare Popovića i Spasojevića koji su ga hitno oprerisali i spasili mu život, ne obazirući se na prijekorne poglede vojnike kojima nije godila pažnja ukazana ranjenom Bošnjaku.
Punih 29 dana Maid Brkić je proveo na granici života i smrti. I život je pretegnuo. Liječenje je nastavio kod kuće, a 22. juna uspio je izaći i doći do Njemačke. Tamo je rana u tijelu zacijelila. Ali, koliko god da su dobri njemački ljekari, kakvu god opremu i lijekove imali, rane na duši slabo su uspijevali zaliječiti.
I zato Maid podigne glavu čim sunce zagazi u sokak. Spusti alat, skine majstorsku kecelju, pa laganim korakom izađe na sokak. Na ćošku, tamo gdje se sokak, kao tihi potok, uliva u široku ulicu, zastane , i svaki put poželi da izviri, da hitne pogled prema visokom kubetu vodotornja koji se nadvio nad pijacu. I nikad se ne usudi da to učini. Otvori se tog trena bunar u njemu, bunar bez dna, zaboli ga negde na dnu toga bunara, mrak mu se počne slijevati u oči, on stavi oznojenu ruku na čelu, pa se brzo okrene i uleti u polumrak svoje male radionice. Sjedne na stoličicu, i ostane tu dugo, bez pokreta, bez disanja.
A napolju sunce, kao razigrana djevojčica, skakuće po sokaku i nije ga briga za ljude koji tamo u sjenci sjede, u pod gledaju, i drhte bez razloga.