Piše: Jusuf Trbić
Pregurasmo, nekako, i ovo novogodišnje slavlje i sad nam valja preko rijeke. U tamnu neizvjesnost, u oluju iz koje se teško izlazi. Šta nam donosi godina koja je tek počela? Ako znamo nas i one oko nas, teško je nadati se boljem. Ali, za one koji pokušavaju trezveno razmišljati, glavno pitanje nije šta će učiniti oni, već kakvi ćemo biti mi.
„Bošnjaci ne mogu sami spasiti BiH, ali je sami mogu uništiti“, rekao je jednom akademik Esad Duraković. A kad pogledamo neveliku istoriju ove nove, navodno demokratske Bosne, jasno vidimo tri decenije bošnjačkog lutanja po bespućima vremena, tri decenije koje pokazuju da Bošnjacima nisu potrebi neprijatelji, oni su sami sebi najbolji neprijatelji. Oni ne uče ni iz tuđih ni iz svojih grešaka, njegujući pomračenje sopstvene pameti kao nešto najdragocjenije. Vjerujem da je svakome danas jasno da je bosanska rak-rana etnička podjela društva na temelju površne religioznosti, a tu su podjelu započeli, bar zvanično, bošnjački političari rušeći demokratski i građanski ustav Republike BiH. Formiranje prve monoetničke stranke koja je propagirala nakaradni „dogovor naroda“ i „istinske predstavnike naroda“, što je bilo drugo ime za etničku podjelu zemlje, označilo je početak puta u pakao. Tu matricu slijedio je zatim svaki međunarodni plan za Bosnu, uključujući i prvi, Kutiljerov, iznijet na sto znatno prije nego što se zapucalo. Ključni zadatak „reislamizacije muslimana“ ustoličio je ideju da je vjera važnija od države, što je označilo epohalni raskid sa svim civilizacijskim temeljima na kojima počiva moderni svijet. „Zatvaranje bosanskog uma označava povijesni događaj i proces reduciranja života u Bosni na etničku i religijsku dimenziju, na etnički ključ u ljudskim odnosima“, napisao je Senadin Lavić, a to je, kako smo se mnogo puta uvvjerili, najveća podrška neprijateljima Bosne. Svođenje cjeline pluralnog bosanskog društva na pseudo-religijsku dimenziju i etničku homogenizaciju dovelo je dotle da sami Bošnjaci snažno podupiru one koji u podjeli društva vide polugu za uništenje i Bosne i Bošnjaka. Bošnjački političari su prihvatili i podržali sliku države kao zajednice tri zaraćena plemena, jer im je, po svemu sudeći, u okviru dogovora Milošević-Tuđman, obećana nekakva muslimanska državica u jednom dijelu BiH, u kojoj će oni moći napraviti svoju verziju srednjovjekovnog begovata. Nije ih zbunilo ono što zna svako dijete – da takva muslimanska državica ne bi mogla opstati ni sedam dana u srcu Evrope. Ne zbunjuje ih ni danas, jer su tri isključiva nacionalizma našla spasonosnu formulu koja im omogućava da vladaju beskonačno: to je preoblikovanje sopstvenih etničkih grupa po jednoobraznim, isključivim i primitivnim obrascima, vladavina strahom, proizvodnja gluposti kao osnovne poluge vladavine, krivotvorenje istorije, mitologizovana svijest i politički teatar u kojem se građanima stalno potura patriotska laž koja traži da svi zaključamo mozak i mislimo jednom glavom. Svođenje beskrajne identitetske matrice na samo jednu dimenziju, etno-konfesionalnu, a ogromnog spektra društvenog života na slijepu nacionalističku isključivost, dovelo je do stanja potpunog haosa u kojem se dobro snalaze samo nepametni, gramzivi i površni gospodari naših života. Haos u društvu odgovara haosu u glavama, pa mnogi od nas nisu u stanju vidjeti i procijeniti čak ni najočiglednije štetočinske poteze političkih elita.
Svojevremeno je odbijena i prećutana incijativa prof. Frensisa Bojla, da se, nakon presude Svjetskog suda (Međunarodnog suda UN-a) iz 1994. godine, zatraži ukidanje Republike Srpske, što je bila sasvim izgledna opcija. „Međutim“, kaže Sven Rustempašić, „stranke s centralama u Sarajevu su profesorov poziv ne samo ignorirale, nego su njihovi lideri užurbali dogovaranje s tuženom stranom da proces vode tako da joj presuda ne donese nikakve kazne“. To su namjerno propustili i 2007. godine, nakon presude Međunarodnog suda u Hagu za genocid, odbijajući upućivanje zahtjeva da se BiH vrati ranijem ustavu, nastavljajući uporno da brane i čuvaju entitet RS. Slično se dogodilo i u slučaju tužbe za genocid protiv Srbije, koju je namjerno upropastio Bakir Izetbegović, pa o tome bestidno slagao cijelu državu. To se logično nadovezalo na zahtjev bošnjačkih političara za „dogovor naroda“, koji nikad nije povučen, ili na ignorisanje dvije rezolucije UN-a o agresiji Srbije i Crne Gore na BiH i zahtjev da se pregovara s Karadžićem i Bobanom, čime je agresija pretvorena u građanski rat. Borba bosanskih patriota za cjelovitu državu, plaćena krvlju, pretvorena je u karikaturalni zahtjev: „Nek je naša (muslimanska), pa makar bila ko avlija“.
Uporno insistiranje dobrog dijela bošnjačkih političara (koje traje godinama), da se Bošnjaci predstave isključivo kao muslimani, najbolja je potpora neprijateljima Bosne. Sjećamo se parola „u svojoj vjeri, na svojoj zemlji“ ili „glasajte za one koji klanjaju i poste“, sjećamo se odvajanja Bošnjaka od cjeline bosanskog bića i njihovog svođenja na Bošnjake-muslimane, vjeronauke u školama, vjerskih pozdrava u javnom prostoru, poniznosti prema Turskoj i Erdoganu, slavljenja Dana Bošnjaka…sve do posljednjeg poteza Bakira Izetbegovića koji je, u jeku islamofobnih napada na Bošnjake od strane Orbana, Dodika i evropskih desničara izjavio da će pozvati muslimanske zemlje da pomognu Bošnjacima. One iste zemlje koje nisu mrdnule prstom kad je Bosna gorjela i koje ni same sebi ne mogu pomoći, jer grcaju u okovima srednjovjekovne religijske vladavine, koja im je donijela nepovratno zaostajanje za savremenim svijetom. Takav potez može se shvatiti samo kao podrška onima koji, na temelju islamofobije, žele podijeliti Bosnu. Zbog takve politike, koju dogovorno vode sve tri nacionalističke elite, mladi ljudi odlaze, odlaze u građansku, demokratsku i sekularnu Evropu, koja je naš jedini uzor i jedini spas, u Evropu u kojoj su etnička pripadnost, religija i politička opredjeljanja privatne stvari.
Nama ostaje naša glupost, naš mrak u glavama, naš poslušnički mentalitet. Ostaju nam groteskni borci protiv Deda Mraza, Nove godine, mješovitih brakova, sekularizma, protiv znanja, morala i časti, koji nas vuku u mrak. Ostaju nam polupismeni političari, profesori s kupljenim diplomama, neobrazovani tumači površnih vjerskih istina, lopovi i varalice na vlasti, nemoral kao slika novog morala, neznanje kao moć, laž kao istina, ostaje nam naš sopstveni jad i čemer koji nikakva Amerika i Evropska unija ne mogu umjesto nas počistiti.
Ima li boljih primjera od ovih najnovijih sporova oko bilborda? Poruka da Nova godina, Deda Mraz i čestitke za vjerski praznik drugima nisu dio tradicije Bošnjaka, toliko su glupe i primitivne, da je teško povjerovati kako njihovi autori nisu u dosluhu s onima koji Bosnu žele definitivno omrznuti cijelom svijetu. Ko su oni da utvrđuju šta je čija tradicija i šta je tradicija uopšte? Ja mogu iz prve ruke posvjedočiti da je slavljenje Nove godine tradicija Bošnjaka, jer sam i ja, kao i svi drugi, kao i naši roditelji, decenijama slavio taj dan. A čestitke za praznik pripadnicima drugih konfesija ne samo što su tradicija Bošnjaka, već predstavljaju temelj hiljadugodišnjeg bosanstva, kao što je u svom regovanju potvrdila i Islamska zajednica. Ti primitivci, koji su okovali sve nas i naše živote, žele da nas svedu na svoju mizernu mjeru, a to nikako ne smijemo dozvoliti.
Šta se još može učiniti prije nego što brod potone? Samo jedno: pobuniti se, poludjeti, viknuti, zbaciti okove primitivizma koji nas guši, glasati za normalan život, za svijet, za svjetlost koja nam je sve dalja.
Krajnje je vrijeme za to.