Piše: Jusuf Trbić
Odavno ne mogu da gledam izvještaje sa suđenja Karadžiću i Mladiću, jer svjedoci njihove odbrane istresaju tolike količine laži, da je to već postalo mučno. Doduše, možda sudije i posmatrači te izjave smatraju nekakvom šalom, jer kad neko, mrtav hladan, izjavi da Srbi nisu granatirali Sarajevo, ili da nije bilo etničkog čišćenja, to zbilja liči na nesvakidašnji crni humor. Ali, da je Hag odnio šalu, shvatimo tek kad srpski mediji hladno prenesu takve izjave, a domaći političari, pa čak i obični ljudi, počnu to isto da pričaju, kao pokvareni magnetofoni. Ipak, u tom kolektivnom ludilu itekako ima sistema, što bi rekao pokojni Šekspir, jer svima je dostupno more dokaza o velikosrpskom fašizmu i zločinima koji su u njegovo ime počinjeni, ali laži se neprekidno ponavljaju i umnožavaju do te mjere, da to jednostavno zamračuje um lažova. Pa oni ponavljaju naučene rečenice, čak i kad je očigledno o čemu se radi. Naslušali smo se tako priča o tome kako Srbija nije bila u ratu, a Srbi su se samo branili, kako su Bošnjaci izazvali rat, kako su zločine činili svi osim Srba, kako je rat u Bosni izbio onako, sam od sebe, kako u Srebrenici nisu Srbi pobili Bošnjake, već je bilo obrnuto, kako nisu Srbi gađali Sarajevo, već samo dostojanstveno uzvraćali vatru…U jednoj TV emisiji na BN Televiziji ( pozvan sam tada, slučajno, i nikad više) Miroslav Kojić, SDS-ov poslanik u Skupštini RS najprije je pobrojao koliko, procentualno, Srba odgovara u Hagu, a koliko Hrvata i Bošnjaka, a onda, već u sljedećoj rečenici rekao kako u Hagu odgovaraju samo Srbi. Začuđen, pitao sam ga : kako, pobogu, samo Srbi, kad je on, pola minute prije toga, izgovorio one postotke? Usput sam ga podsjetio na nalaze dvije nezavisne komisije UN, koji su potvrdili da su, od ukupnog broja zločina u BiH, 85 posto počinili Srbi, 10 posto Hrvati, a samo 5 posto Bošnjaci, i da je razumljivo zašto je i omjer optuženih takav ( ne uzimajući u obzir agresiju i sve što je išlo uz nju). Imao sam utisak da Kojić to ne čuje, da to u njegovu glavu, jednostavno, ne može ući, jer je mentalna blokada tako jaka, da stvarnost do nje ne može doprijeti.
Čini mi se, ipak, da je gori od toga zaborav kod Bošnjaka. Počeli smo ga njegovati još u vrijeme rata i najgorih zločina, kad su mnogi od nas, dok je zemlja gorjela, nazdravljali uz meze i arlaukanje s Pinka, a nastavili masovnim sijelima s napijanjem, pjevanjem i igranjem. Od svega toga mnogi nisu stigli da podnesu krivične prijave zbog zločina nad članovima njihovih porodica, malo njih je pristajalo na davanje izjava istražiteljima, bojeći se, navodno za sebe i porodicu, pa je Hag svojevremeno odustao od istraživanja Bijeljine, kao jednog od posebnih slučajeva. Ispitivali ljudi, dolazili i u Bijeljinu, ali srpska vlast, sudstvo i policija ne znaju o tome ništa, a Bošnjaci šute i čekaju da to neko drugi uradi za njih. Sakupljajući građu za “Majstore mraka” bio sam šokiran kad sam utvrdio da se na prste jedne ruke mogu pobrojati oni koji su zbog zločina podigli tužbe. Na pitanje zašto to nisu učinili, Bijeljinci bi obično slegli ramenima : “ Pa, zna se, valjda će to neko pokrenuti.” Zamislite, “zna se”. Neko zna ili treba da zna. Neko će to istraživati, neko će o tome pisati, neko će se za to boriti. Ali nećemo mi.
Prije izvjesnog vremena pozvao sam sve koji nešto znaju ili su doživjeli neko zlo, da to zapišu, kako znaju, da se ne zaboravi. U Švedskoj sam pitao: zar nisu mogli odvojiti svi po jednu kutiju cigareta mjesečno, pa platiti neku advokatsku kancelariju, da u njihovo ime podigne tužbu protiv srpskih vlasti za ono što su doživjeli? Zar nisu mogli odvojiti po jedan euro mjesečno, pa platiti nekog novinara, stranog ili domaćeg, da sabere njihove priče i sjećanja, da se ne zaborave? Treba li reći da nikakve reakcije, do danas, nema.
Dok sam bio u Njemačkoj, bezbroj puta vidio sam naše ljude koji pate za zavičajem. Pate uz srbijansku folk muziku, uz bogato jelo i piće, pate bez mjere. A kad dođu izbori, nisu u stanju ni glasački listić da popune. U Bijeljini je do sad na izbore izlazila jedva jedna trećina Bošnjaka, u Janji samo malo više. Na posljednjim izborima stotine Bošnjaka su dale glas srpskim strankama, džaba ili za sitnu lovu. A oni koji ne glasaju, praktično, daju svoje glasove najjačim strankama – SDS-u i SNSD-u. Tako se ponovila situacija s prošlih izbora. U Skupštinu opštine je (uz 30 Srba) izabran samo jedan Bošnjak, ovoga puta iz Janje, što znači da su bijeljinski Bošnjaci odlučili da njima odbornici i predstavnici u vlasti ne trebaju. Pa se onda pitaju kako to da njima niko ne pomaže, da nemaju posla, da ulice nose i dalje stara imena, da nemaju kome da se obrate. Ali, to je njihova odluka, odluka većine, i to mora da se poštuje.
A ako se uzme u obzir broj registrovanih glasača, Bošnjaci bi u bijeljinskom parlamentu mogli imati 5 ili 6 odbornika, što bi bila snaga koju niko ne bi smio zaobići. U entitetskom parlamentu broj Bošnjaka bi mogao biti tri puta veći nego što je sad, a Bošnjaci bi mogli izglasati i bar jednog poslanika u Skupštinu BiH. Ali, da bi se to dogodilo, morale bi se sve probosanske stranke naći na jednoj zajedničkoj izbornoj listi, morali bi domaći političari učiniti za narod bar ono što čine za same sebe, i morali bi Bošnjaci konačno doći pameti.
Ne zna se šta je teže.
Svi mi, izgleda, i dalje čekamo da izdobri samo od sebe, da neko drugi učini za nas nešto, da drugi poture leđa za nas, da neko drugi misli umjesto nas. I da Hag završi posao sa zločinima, ne moramo mi.
Zato jedva čekam da se i haška suđenja završe, pa da konačno i pitanje ratnih zločina bude naša stvar. Da shvatimo da jedino sami sebi možemo pomoći, da moramo učiniti nešto za sebe, za svoju državu, za svoj zavičaj, za svoje potomstvo. Sad je sve to do nas.
A vrijeme nas gazi strojevim korakom, već je, kao dlanom o dlan, prošlo dvadeset i dvije godine od onih džehenemskih dana i noći, i već sutra može biti kasno za sve.