Piše: Saud Grabčanović
Uvod
Hasan Kafi, Kafija ili Kjafija Pruščak je naš najveći mislilac iz 16. vijeka i jedan od najvećih bošnjačkih mislilaca svih vremena. On predstavlja najznačajniju ličnost u znanstveno-književnom i intelektualnom životu Bošnjaka u skoro cijelom periodu osmanske vladavine nad našim prostorima. Kafija se istakao kako na kulturno-prosvjetnom polju, tako i svojim zadužbinama, od kojih neke postoje i danas. Živio je u doba kada su politika i nauka predstavljale nerazdvojivu cjelinu sa religijom. Osmansko carstvo je u to vrijeme predstavljalo čistu islamska državu, čiji su temelji ležali na šerijatskim zakonima. Kafija je za života bio poznat i slavljen širom Osmanskog carstva kao veliki filozof. Stotinjak godina nakon smrti Kafija je postao poznat u zapadnoj Evropi i u svijetu. Njegovo književno djelo o uređenju države i društva “Temelji mudrosti o uredjenju svijeta” 1824.godine je prevedeno na francuski jezik, pa je Kafija od tada postao poznat i veoma interesantan mnogim evropskim znanstvenicima, kako istočnim, tako i zapadnim. Zato mi danas možemo s pravom reći da Hasan Kafija Pruščak predstavlja ponos našeg podneblja. On je bio prethodnik naših kasnijih velikih učenjaka. Neke od njegovih najvećih vrednota su bile skromnost i bogobojaznost. Ibn Nev’i i Evlija Čelebija pripovijedaju da je Hasan Kafi punih trideset godina postio tokom cijele godine, te da je samo jedanput za punih dvadeset godina prekinuo post na tri dana! Post Daavuda a.s., bio je njegov lični moto. Jako je skromno živio i oblačio se. Umjesto komotne košulje oblačio bi grube haljine. Način života kojim je živio ovaj izuzetno skromni i veoma pobožni čovjek nevjerovatno nas podsjeća na život kojim su živjeli bosanski bogumili prije osmanskog osvajanja Bosanskog kraljevstva i to tzv.» pravi krstjani i krstjanke» (perfecti). Ovo najvjerovatnije ukazuje na njegovo izvorno bogumilsko porijeklo. Na to njegovo porijeklo nedvojbeno ukazuje i sam njegov nadimak Kafi, koji dolazi od naziva za harf iz arapskog pisma koji se zove „kaf“. Izraz „kaf“ na bosanskom znači „dlan“. Izvorno staro slikovno pismo za slovo„kaf“ je bila otvorena šaka. Iz hebrejskog „kafa“ nastao je i arapski „kaf“, kao i slovo iz grčkog alfabeta „Kapa“ a kasnije latinsko slovo „K“. A koliko je nama poznato, kod Bošnjaka bogumila u srednjem vijeku otvorena šaka-dlan predstavljala je poseban vjersko-svetovni simbol kojim su ukrašavali svoje nadgrobne spomenike-stećke. Vjerovatno je Hasanovo bogumilsko porijeklo bilo razlogom što je on uzeo kaf (šaku) za svoj književni pseudonim. Kako to navode njegovi savremenici, Hasan Kafija je posebno prezirao derviše i njihove tarikatske šejhove, protivio se njihovom učenju te ga pobijao šerijatskim argumentima. Često bi govorio:„ Da se keramet (moć činjenja natprirodnih dijela–čuda koje imaju evlije) može postići vježbanjem, ja bih to postigao.“ Govorio bi to iz skromnosti i želje da obuzda svoju dušu. Njegovi prijatelji su pričali da je na putu do njegove kuće bilo mjesto gdje se pjevalo i sviralo i da zato on tuda nikada nije išao svojoj kući. Kući je iz kadijske sudnice išao drugim i to puno dužim putem! Bio je izuzetno obrazovan čovjek za svoje vrijeme. Recitovao je poeziju na tri jezika: arapskom, turskom i perzijskom. Pored niza knjiga koje je napisao, bio je poznat po stvaranju uzrečica i aforizama koji su zaživjeli u našem narodu. Biseri Kafijinih mudrih uzrečica su: “Razmišljanje oštri tupu sablju, a sablja ne oštri tupu misao”, “Najveća pogreška je zaratiti protiv onoga koji traži mir” , “Svoju tajnu povjeri jednome, a savjetuj se s hiljadu.”….
(Nastaviće se)